Međimurski kinolozi skreću pažnju na vrijednu obljetnicu koja se navršava ovih dana. Naime, 12. veljače 2003. u Donjem Međimurju u sastavu Udruge uzgajivača malih životinja "Međimurska lastavica" utemeljena je Sekcija uzgajivača malog međimurskog psa-međija, kojeg je u međuvremenu priznao Hrvatski kinološki savez, te je ovaj hitri, neumorni "hrčičar", što je u Međimurju naziv za psa štakoraša, službeno priznat sedmom autohtonom hrvatskom pasminom.
Bilo je to potkraj 2010. godine i s time je za ovoga simpatičnoga, uvijek živahnoga psa još uvijek razmjerno nepoznatog u nas, omogućen upis u Matičnu knjigu, izdavanje rodovnica, te sudjelovanje na svim izložbama pasa u Hrvatskoj.
Zahvaljujući velikom zalaganju grupe kinoloških entuzijasta koji su međija oteli izumiranju, rad na omasovljavanju, širenju i preciznom definiranju pasmine i dalje dobro napreduje pa će najkasnije za dvije do tri godine biti ispunjeni svi preduvjeti za međunarodnim priznavanjem Međija od strane Međunarodne kinološke federacije – FCI, sa sjedištem u Thuinu u Belgiji.
Za ovoga psića, visine od 27-33 centimetra u grebenu, šiljaste, vučje njuškice i uspravnih uški pouzdano se zna da je u Međimurju uzgajan kao korisni, dvorišni istrebljivač štakora barem posljednjih stotinu godina, no, razvoj deratizacijskih metoda zaprijetio je njegovim nestajanjem.
Naporima predanih kinologa to se na sreću, nije dogodilo i prema podacima s kraja lanjske godine brojnost ovog pravog kinološkog blaga je gotovo 700 primjeraka, od kojih je, procjenjuje se, barem polovica na životu. Koliko god da je izvorno nastao kao tipični radni, dvorišni psić, Međi je po svim tjelesnim, mentalnim i karakternim osobinama vrlo poželjan urbani pas, uz bok svjetski poznatim rasama takvog tipa, tvrde njegovi uzgajivači.