Da su šparoge velike poput agava, gdje bi bio kraj fritajama u mega-tećama koje bi se s glavnim sastojkom punile kao od šale?
Ova asocijacija ne pada baš s neba pa u rebra, jer je agava u bliskom srodstvu sa šparogom, no glavni povod zabilješci jest da je bodljikava ljepotica usred hortikulturnog kamenjara na rotoru u Mandalini veličanstveno procvjetala nakon četrdesetak godina i time nagovijestila skoru vlastitu smrt. Istodobno, to je i objava života, jer će iz njezinih žila i sjemena izniknuti nove biljke, obnavljajući vječiti ciklus na korist i rojevima pčela okupljenim oko visoke stapke s velikim, mednim cvjetovima.
Agava je porijeklom iz meksičkih pustinja, a u Dalmaciji, gdje jedino u nas uspijeva predstavljena je samo s jednom vrstom (agava americana L.) Cvate jednom u životu: ovisno o klimatskim uvjetima, to se dogodi nakon desetak godina ili nekoliko dekada, a zabilježeno je da su neke bacile cvijet tek poslije jednog stoljeća, te ih stoga ponegdje nazivaju i stogodišnjim biljkama.
O ovoj konkretnoj, mandalinskoj agavi najbolje zna Šibenčanin Mirko Cvitan, koji ju je i donirao šibenskim "Zelenilima" prije nekoliko godina. Donio ju je s Brača i zasadio na svojoj okućnici u Rokićima prije 35 godina, no kako joj je mjesto bilo na oštroj strmini, a plitko je ukorijenjena, prijetila je opasnost da se prevali i obruši kome na glavu.
Ruža mesnatih listova
Iz staništa su je oprezno izvadili radnici "Zelenila" i otad ružom svojih mesnatih listova oboružanih bodljama resi kružni tok u Mandalini. Mirko Cvitan sada ima jednak problem s potomkinjom te agave, izniklom iz materinih žila. I nju treba izvaditi i po mogućnosti zasaditi na primjereno mjesto, jer je također postala prijetnjom prolaznicima i automobilima.
– Koliko mi je poznato, tako razvijene agave u Šibeniku cvjetale su jedino na strmini pod upravnom zgradom šibenske "Luke". Svakako, lijep je osjećaj kada ovakav živi poklon oplemeni jedan dio grada, a priroda će se i ovdje pobrinuti da nakon uginuća ove biljke, život nastave njezina djeca – govori Cvitan.
I dodaje, šaleći se, da nije baš siguran bi li donirao tzv. plavu agavu – koja ovdje doduše ne uspijeva – a na posebnoj je cijeni jer od njezine srčike Meksikanci peku tekilu, svoju svjetski poznatu žesticu. E, ta bi sigurno završila u kotlarici! – nasmijao se Cvitan.
– Poklon Mirka Cvitana tada – 2013., mislim, odlično nam je došao na novi kružni tok te je i danas dojam kao da je na tom mjestu nedostajala upravo ta lijepa biljka – govori Siniša Burić, sada pomoćnik direktora "Zelenoga grada", a u to vrijeme čelni čovjek "Zelenila".
Prisjeća se da su po Cvitanovu agavu došli s dizalicom, jer je, bujno razlistana, težila barem 150 kilograma, a spominje i to da su u šibenskim "Zelenilima", među prvima u zemlji počeli uređivati hortikulturne kamenjare idealne za dalmatinske suše i vrelo sunce. Ne traže zalijevanje i općenito su nasadi malenih zahtjeva, a kasnije su prihvaćeni i od drugih dalmatinskih gradova.
U podnožju mandalinske agave već ima more mladih, a ovoj matici životni vijek mogao bi se produljiti još za neko vrijeme da joj se odreže stapka s cvijetovima... No, i bez toga, na kružnom toku u Mandalini osigurano je praktički vječno rasadište ove skromne, a toliko impresivne biljke – zaključio je Siniša Burić.