Šibenka Maja Klarić, svjetska je putnica i pjesnikinja. Ona voli reći - putopjesnikinja, jer u njezinu životu sve se vrti oko putovanja i pisanja. Putovati je počela istovremeno kada je u Zagrebu počela studirati komparativnu književnost te engleski jezik i književnost. U međuvremenu je diplomirala, a strast za skitnjom po svijetu i pješačenjem, jer je to njezin omiljen način putovanja, dodatno se razmahala. Svojim je tabanima već premjerila tlo mnogih europskih, južnoameričkih i azijskih zemalja, a sad je, kaže došlo vrijeme da se "odmetne“ najdalje na istok. Cilj je Japan u koji putuje sa svojim dečkom, putnikom i putopiscem Goranom Blaževićem, i to avionom iz Zagreba preko Amsterdama do Osake. Njihovo japansko putovanje, počet će 1. veljače i bit će, zapravo, hodočašće Putem 88 hramova.
Dugo hodanje
– Japan je mnogim putnicima tiha patnja. Relativno je malo poznat i gotovo u svemu je drukčiji i intrigantniji. Kada smo kao zaljubljenici u putovanja pješice, otkrili zen-budistički hodočasnički put po otoku Shikoku, najmanjem od četiri glavna japanska otoka, odluka je bila donesena. Putovanje će trajati dva mjeseca i gotovo cijelo vrijeme ćemo hodati. Namjera je prijeći 1200 kilometara u 50-ak dana, a preostalo vrijeme iskoristiti da posjetimo zanimljiva mjesta poput carskoga grada, nekadašnje prijestolnice, Kyoto. Taj dio Japana najtradicionalniji je dio te zemlje, pa se nadamo da ćemo doista i otkriti tradicionalni način življenja i svakodnevicu ljudi iz manjih mjesta umjesto ubrzanoga gradskog života, koji je u svim svjetskim metropolama više-manje sličan. Goran je nedavno prohodao 3300 kilometara od Jordana do Hrvatske i taj put opisao u svojoj knjizi "Svilim“, pa ne sumnjam u njegovo hodačko iskustvo i praktične savjete u Japanu. S druge strane ja ću pokušati obogatiti ovo putovanje istražujući japansku poeziju, prvenstveno klasika Matsua Basha, pjesnika koji je gotovo deset godina proveo pješačeći po Japanu i opisujući ta lutanja u svojim lirskim dnevnicima – reći će Maja.
Svjesna je, kaže, da u današnje ubrzano vrijeme, k tomu još u zemlji visoke tehnologije, turisti hodači mogu biti "čuđenje u svijetu“, premda je, dodaje, hodanje svima prirodno! Novih tehnologija, ipak neće se odreći. Barem ne u potpunosti!
– Na tehnologiju ćemo se oslanjati koliko moramo, kako bismo vodili blogove i Facebook stranice te koristili navigaciju, ali ništa više od toga – govori uz smijeh.
Svoje putničko znanje i vještine Maja je kalila u Portugalu, Španjolskoj, Irskoj, Malti, Cipru, Grčkoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Estoniji... Proputovala je i Tursku od Istanbula i Ankare preko Konye, Pamukkala, Kapadokije i Antalye. Bila je i u Južnoj Americi, koju obožava i rado bi joj se opet vratila. Kao dobitnica UNESCO-ove rezidencijalne stipendije boravila je u Brazilu, posjetila Boliviju, Peru, Ekvador, dio Argentine i Čilea. To je putovanje opisala u knjizi "Nedovršeno stvaranje". Svoje iskustvo s jedne od najpoznatijih hodočasničkih ruta na svijetu, španjolskog Camino de Santiago iz 2010. opisala je u putopisu "Vrijeme badema".
Najljepši je Machu Pichu
– Na Caminu se i rodila ljubav prema putovanjima pješice koja nude sasvim drukčije izazove od klasičnih načina putovanja. Osim volje za hodanjem, u pješačenju je najvažnije strpljenje: sa suputnikom, s cestom i sa samim sobom, jer često zna doći do "pucanja" i pregorijevanja, a da za to nitko nije kriv osim fizičke iscrpljenosti – govori Maja.
Popis mjesta koja bi voljela posjetiti stalno se mijenja, neka se, nakon što ih posjeti, brišu, nova upisuju.
– Za mene vrhunac putovanja uvijek predstavljaju nezaboravni krajolici, prirodne ljepote i pejzaži… Najljepše mjesto koje sam dosad vidjela svakako je Machu Picchu, ali visoko kotiraju i pustinja Atacama u Čileu, početak Sahare u Maroku, klifovi Mohera u Irskoj ili pak Prolaz divova u Sjevernoj Irskoj. Privlače me destinacije koje nude mogućnost pustolovine, drukčiju kulturu, ali i mjesta kojima prijeti nestanak i za koja je kucnuo posljednji čas da ih vidimo prije nego nestanu zauvijek. Primjerice, nedugo nakon što sam se vratila s Malte u more se urušio Azurni prozor na otoku Gozo što me natjeralo da se zapitam koliko će još mjesta nestati s lica Zemlje za moga života!
Svako putovanje traži pažljive pripreme, kaže Maja, ali priznaje kako se ona za svoja putovanja uglavnom loše pripremi. Umjesto da se posveti praktičnim informacijama, uglavnom se baci na književna djela zemlje u koju putuje.
– To je zasigurno ostavština studija komparativne književnosti koji sam završila i ljubavi prema čitanju. Možda se upravo zbog tih neadekvatnih priprema vrlo rijetko razočaram. Budući da su mi očekivanja mala, sve me naposljetku iznenadi, a čak i neka loša iskustva ili manje lijepe destinacije gledam kao novo iskustvo. Zar je moguće vratiti se s putovanja razočaran ako ideš otvorena srca, spreman na sve i iz svega nešto pokušaš naučiti – pita se šibenska putopjesnikinja.
Mediteran me 'zarazio'
Uvertira hodočašću po Japanu na neki su način bila i Majina dva posljednja putovanja.
– Bili su to kratki izleti po Mediteranu s dobrim prijateljima. Prvi sam put posjetila Sardiniju i prehodala dio hodačke staze u nastajanju, Cammino 100 torri, koja prolazi duž obale Sardinije i duga je više od 1200 kilometara. Posjetila sam i obližnje manje otoke Sant' Antioco i San Pietro. Obišla sam i Menorcu te uživala u prekrasnim plažama na tom rajskom malom otoku. Bili su to mali bjegovi od svakodnevice jer kad god sam dugo na jednom mjestu, osjećam da se moram malo provjetriti od rutine!
Na put u Japan, kreće i s jednom dobrom i vrlo pragmatičnom informacijom. Dobila je, naime, tromjesečnu stipendiju Ministarstva kulture kao poticaj za književno stvaralaštvo, odnosno književna djela u nastajanju.
– Nova knjiga, koja bi trebala biti objavljena do kraja godine, još nema radni naslov, ali već ima nekoliko poglavlja. Radi se o zbirci putopisnih, lirskih eseja koji su nastajali tijekom brojnih putovanja, ali, naravno tu će biti i priče iz Japana – kaže Maja i dodaje kako će dijelove nove knjige objavljivati na svojoj Facebook stranici, dok će njezin suputnik Goran Blažević na svom profilu objavljivati putovanje po Japanu uživo.
Urednica putopisa Davora Rostuhara
Kada ne putuje, Maja Klarić radi kao književna prevoditeljica. Prevodi umjetničku i znanstvenu literaturu za razne nakladničke kuće u Hrvatskoj, kao i za brojne časopise. Urednica je knjiga mnogih poznatih hrvatskih putnika i putopisaca poput Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih. Poeziju i kraću prozu objavljivala je u kulturnim časopisima, njezine pjesme uvrštene su u nekim hrvatskim, španjolskim i talijanskim antologijama. Nagrađena je na nekoliko međunarodnih književnih natječaja, a osim Brazila, dobila je stipendiju i za rezidencijalni boravak u Estoniji. Objavila je tri zbirke putopisne poezije: "Život u ruksaku", "Quinta Pitanga" i "Nedovršeno stvaranje" te prozno-poetski putopis "Vrijeme badema".
Osnivačica je kulturne udruge "Fotopoetika", jedna od organizatorica manifestacije "Šumski pjesnici" koja se održava svakog kolovoza u Butorima pored Grožnjana kao i projekta "Aime Cesaire" na žalu Martinske.
Plinsko kuhalo
Kada si na putu, svaki se novčić prevrne i nekoliko puta. Zato će Maja i njezin suputnik Goran u Japanu pomno paziti na što i koliko troše.
- Vrlo rijetko na putu se hranimo po restoranima. Takav trošak znatno povećava cijenu putovanja, a mi putujemo skromno kako bismo mogli putovati duže i dalje. Sami kuhamo na plinskim kuhalima ili u kuhinjama hostela u kojima odsjedamo. Hodačka je prehrana malo drukčija, treba se oboružati nutritivnim i energičnim obrocima, a tek treba vidjeti što će se od te hrane nuditi u Japanu. Hodočašće na koje idemo, Put 88 hramova, vrlo je poznato i cijenjeno u Japanu, a ljudi koji žive na njemu naviknuti su primati putnike, jer vjeruju da uz njih hoda njihov učitelj, zen-budist Kobo Daishi. Nadamo se da ćemo imati priliku doživjeti japansku gostoljubivost o kojoj smo dosta čitali i povremeno biti gosti stanovnika na otoku Shikoku - kazala je Maja.