Šibenčanka Sanja Dugandžić, umjetničkog imena Sanja Lydia, fotografijom se bavi već godinama, a prije 14 godina prvi je put svoje radove javno izložila u Gradskoj knjižnici "Juraj Šižgorić". Sada u istom prostoru ponovo izlaže, no u proteklih 14 godina puno se toga promijenilo u životu i radu ove autorice. Iako nema formalno fotografsko obrazovanje, završila je, naime, srednju školu za tehničara poštanskog prometa, o fotografiji je učila zahvaljujući internetu. Čak je na posljednjoj godini prekinula i studij informatičkog menadžmenta, jer je ljubav prema fotografiji prevagnula. Štoviše, odlučila je da se "sto posto mora dati u fotografiju". Od tada živi s fotografijom i od fotografije, pa je u međuvremenu otvorila obrt i položila majstorski ispit.
-Postala sam majstor fotograf, a karijera napreduje u smislu da su ljudi prepoznali moj rad i brend koji traje. Ljudi imaju povjerenja, jer to nije nešto što se odradi i ideš dalje, nego se gradi i razvija. O fotografiji sam najviše učila preko interneta, Facebooka u to vrijeme... Bila sam željna znanja, a i kolege su bile super i spremno su mi pomagali. Davali su mi savjete kako nešto napraviti. Tako sam učila i rasla. Kada sam prije 14 godina izlagala u knjižnici izložba je tematski bila vezana za fotomanipulaciju jer me to tada zanimalo. Kako u posljednjih desetak godina radim kao fotografkinja vjenčanja odlučila sam to ovjekovječiti i napraviti izložbu baš o tomu – otkriva ova talentirana fotografkinja.
Prizore s vjenčanja, mladenke, prvi ples, ganutu rodbinu i prijatelje sve je to Sanja ulovila svojim fotoaparatom, želeći aktere snimiti bez namještanja i poziranja, u trenutku kada nisu ni svjesni da ih se snima. Najvažnija joj se, kaže, bilo prenijeti emocije koje prate takva događanja. Izložbu je nazvala Izađi mala, po nazivu pjesme koja se često pjeva i na šibenskih vjenčanima, a na otvorenju u knjižnici izvela ju je klapa Sebenico. Zanimljivo je da su na prvu Sanjinu izložbu došli njezini brojni prijatelji i pratitelji s Facebooka, a velika gužva na prvom katu knjižnice i sada se ponovila.
Sanja otkriva i kako danas fotografira isključivo vjenčanja i druga, ali samo sretna, obiteljska događanja. No, vremena se mijenjaju pa su i mladenci danas zahtjevniji negoli je to nekada bilo.
-Meni je to super, jer ono točno znaju što hoće, jer onda i ja znam što mogu očekivati od njih. A što se tiče krštenja, krizmi i drugih događanja ljudi ako vide kako netko radi odlučuju se za onoga koji odgovara njegovu stilu. Bude i slučajeva kada, recimo, mladenci inzistiraju na nekoj fotografiji, unatoč tomu što im ja nešto drugo predložim. Oni ostanu pri svome, pa onda kažem "Napravit ćemo što vi hoćete, ali ajmo i jednu za mene, pa ćemo vidjeti." Obično pristanu i onda vide da je bolje ispalo ono po mome. Kada radim portrete mladenaca uvijek pazim da budu lijepi najjviše što je moguće. To je najvažnije. Kada snimam vjenčanja isporučim od 1000 do 1500 fotografija. Digitano, naravno, a prije bi, kada se snimalo na filmu, bilo dovoljno stotinjak fotografija.
Danas je trend i da vjenčanja budu što opuštenija, da se izbjegnu neki tradicionalni običaji, jer što se više toga drže to ih stavlja u neki kalup. Zato žele da njihova vjenčanja budu skroz po njihovu, da budu personalizirana – otkriva Sanja.
Iako su vjenčanja mnogima u životu dan koji zauvijek pamte, u pravilu natopljen radošću i veseljem, smijehom i pjesmo, nije uvijek tako, a budući da ih je Sanja toliko snimila da im i ne zna točan broj, svačeg se i nagledala.
-Najviše volim kada se mladenci vole i kada se to vidi, kada vole ljude i kada se svi međusobno vole. Ali, događalo se i da se mladenci svađaju na vjenčanju. To vas umori, jer ne možeš ništa napraviti, nego gledati sa strane. Ili kada se rodbina svađa ili se netko naljuti i ode s vjenčanja – nabraja Sanja i uz smijeh domeće kako je na vlastitom vjenčanju željela sve suprotno od mnogih koja je snimala, a ni od fotografa nije očekivala "čuda neviđena".
-Bilo je najvažnije da sve bude opušteno koliko se može, da se uhvate ljudi koji su mi bitni, samo da je veselo, lipo i opušteno!
Sanja se na početku svog fotgrafskog puta bavila i modnom fotografijom, no danas je to, ističe, više ne zanima.
-To me umaralo, jer sam se jako bavila peglanjem kože da se ništa ne vidi, da nema nikakve mrlje i slično. Kao što danas gledamo na naslovnicama magazina. Svi su ispeglani brutalno. Meni se to više ne sviđa, volim pravu, iskrenu fotografiju. Samo je u jednom trenutku bilo, ne mogu više ovo, jer me to jako umara. Koliko god je na ovim fotografijama vjenčanja bilo fizički teško raditi i uhvatiti emocije, nije bilo mentalno teško. To je i bila prekretnica zbog koje danas radim ovo što radim. U budućnosti želim razvijati svoj posao, raditi manja, ekskluzivnija vjenčanja, čak i strance koji dolaze u Dalmaciji i tu se žele vjenčati. Već i sada radim gotovo s 80 posto stranaca, a ostatak su naši ljudi – rekla je Sanja Dugandžić poručivši na kraju kako je u ovoj i svakoj drugoj maloj i velikoj fotografskoj priči najvažnije da se fotografije printaju i da ne ostanu samo u računalu ili mobitelu, jer, smije se Sanja, "Ako vam mobitel upadne u juhu, gotovo je!".
