Naše sugrađane boli želudac od meštara: Zidar na Prviću naplatio dnevnicu 600 eura, drugi primjer još je drastičniji...

Da je živ Ephraim Kishon, izraelski humorist svjetske slave koji je u svojim pričama o svakodnevici običnog svijeta težio onoj smiješnoj strani života, možda bi ostao zbunjen današnjom Hrvatskom, utonulom u poskupljenja i nestašice radnika i meštara svih fela.

Kishon je u svojim pripovijestima često smijehom bojao vječna natezanja s majstorima koji su valjda posvuda na svijetu isti, no možda bi, dok se ne snađe s humorom, prvo zaplakao da čuje primjere iz hrvatske zbilje koje su mi ovih dana za slučajnoga susreta na Pijaci ispričala dvojica dobro poznatih Šibenčana, ozbiljni ljudi od riječi. Iz razumljivih razloga akteri tih gotovo nevjerojatnih zgoda, kao da su SF, a ne reallty žanra, ostat će anonimnima.

Prvi, odnedavno umirovljenik, na staru kuću u Prviću trebao je postaviti šest kamenih pragova. Kupio ih je obrađene kod klesara u Vodicama, platio 5,5 tisuća kuna i dopremio na otok, računajući idealistički da će ruke meštra koštati jednako, prema starom pravilu. Malo sutra, a može i prekosutra! Jedini meštar kojeg je mogao naći da mu to napravi u razumnom roku, budući da starina više nije mogla čekati rastvorena sa svih strana, to mu je naplatio ni manje ni više nego 1800 eura ili 13,5 tisuća kuna!

-Nisam imao izbora nego dati mu koliko je tražio i viruj da mi je od toga već danima muka! - ispričao mi je pomiješanih osjećaja u glasu: i srdito i s nevjericom. Zidar s rukama u kojima je valjda više karata nego u najčišćem zlatu radio je taj posao tri dana; žurnata mu je znači, bila 600 eura, pa je li onda opravdano upitati se kolika je dnevnica onim kardiokirurzima koji su u proteklih mjesec dana teškim bolesnicima presadili 9 srdaca!? Prilog o njima, nadvijenim nad operacijskim stolom objavila je u nedjelju navečer jedna nacionalna televizija, a dan prije prosvjedovali su u Zagrebu kolege im liječnici obiteljske medicine. Ko im je kriv, kada nisu meštri!

Primjer drugi još je drastičniji, premda "meštrija" nije realizirana. Drugi sugovornik, inače ravnatelj jedne šibenske javne ustanove zatražio je ponudu za postavljanje nevelikog komada pleksiglasa – metar za metar i po - kao nadstrešnice na dijelu objekta gdje je sjedište njegove institucije. Ponudu je poslala samo jedna tvrtka sa šibenskog područja koja je za trošak materijala i postavljanje zatražila 18 tisuća kuna!

-Nevjerojatno, nisam mogao doći k sebi, to više jer smo nakon toga, iz trgovačkog lanca koji prodaje takve potrepštine i alate, naručili odgovarajući komad s troškovima dostave za 1400 kuna i snašli se među sobom da ga postavimo! - ispričao je ravnatelj, uvjeren da ih se pokušalo oderati samo zato jer su javna tvrtka. Dakle, ti su se meštri poveli načelom APP – "Ako prođe, prođe", a onome s Prvića je upalilo, pa su mu "Prigode ubrale jagode".

Tako se naši majstori, preko svih mjera koristeći nestašicu prejedaju jagodama, a želudac boli klijente. Treba li spominjati da za njih malokad važi ona da se "bez računa ne računa", i što bi na to naposljetku, rekao Kishon? Doduše, čovjeku koji je, poput njega preživio strahote njemačkih konc logora nakon takvog stravičnog iskustva malo što u životu može biti ozbiljnim problemom. Mi Hrvati tek trebamo doći do toga – nakon što preživimo meštre svih fela!