StoryEditorOCM
LifestyleIzazivaju divljenje

Hrvatski misionari u Šibeniku podijelili svoja iskustva: Oni su dobri i hrabri ljudi koji hodaju diljem svijeta i pomažu siromasima (FOTO)

5. srpnja 2017. - 15:13

Naši misionari i misionarke su ljudi koji su posebno hrabri i koji su produžena ruka naše dobrote i naše vjere. Hodaju diljem svijeta, pomažu siromasima i naviještaju Radosnu vijest – tim je jednostavnim riječima velečasni Antun Štefan, nacionalni ravnatelj papinskih misijskih djela u Hrvatskoj, opisao bit 29. godišnjeg susreta hrvatskih misionara i misionarki, koji se ove godine od 2. do 6. srpnja održavaju u Šibeniku i Šibenskoj biskupiji.

Pedesetak sudionika, među njima i hrvatski misionari pristigli iz Tanzanije, Zambije, Konga, Perua, Bolivije, Ruande, Solomonskih Otoka, Rusije, Čilea, Madagaskara i Ugande, okupili su se kako bi podijelili iskustva, radosti i teškoće života u zemljama u kojima djeluju. Tih 85 hrvatskih misionara i misionarki u 27 zemalja širom svijeta žive i rade s lokalnim stanovništvom, pomažući im da prevladaju životne izazove poput gladi, bolesti ili nedostupnosti školovanja. Zato svugdje gdje dođu izazivaju divljenje, kazao je vlč. Štefan, otkrivajući kako su nakon večernje mise u šibenskoj katedrali ljudi ustali i dugo im bez prestanka pljeskali a da nisu izrekli ni jednu jedinu riječ.

– Narod vjeruje u heroje, to ga hrabri. Kad jedna crkva kao što je naša u Hrvata rađa heroje vjere kao što su misionari, onda smo na dobrom putu. Broj misionara u Crkvi u Hrvata se ne smanjuje i to nas hrabri. To je znak da naša Crkva nije umorna, da je mlada i živa, da je izraz zrele vjere koja se želi i drugima navijestiti i imati misionare – bio je ponosan ravnatelj vlč. Antun Štefan.

 

A među 18 hrvatskih misionara bio je i don Ante Batarelo, rodom iz Krušvara u Dicmu Gornjem, koji je već 42 godine u Tanzaniji. I ni tamo mu, veli, ne nedostaje Hrvata.
– Znate li, primjerice, da naša "Podravka" i tamo dolje u Africi ima svoju tvornicu, kako se i tamo s Vegetom "bolje jede i kuha" i da tih "Podravkinih" proizvoda ima u trgovinama u cijeloj Tanzaniji? Ili da je i tamo jedan od najbogatijih ljudi naš Hercegovac, Toni Draguš.

Čime se bavi, pitamo Antu, a on odgovara:
– Hotelima, otvorio ih je nekoliko na Zanzibaru.
Znači, i tamo su Hercegovci glavni u biznisu, bilježim zadovoljno – njihovim će zemljacima biti drago, a ovi što ih ne vole pojest će se od muke.

– Tanzanija iz 1975. i Tanzanija danas, 2017., ne može se uopće usporediti – kaže nam don Ante.
– Ja sam tada jedini imao auto u krugu od 300 do 400 kilometara, nisam imao ni vode, ni struje, ni kuće, živio sam u jednoj kažermi od blata i pruća. Takav je bio moj život četiri, pet godina, 800 kilometara daleko od Dar es Salaama – govori nam Ante, koji danas najviše uživa uzgajati voće, zahvaljujući tome što je iskopao bunar za vodu. Nema što ne uspijeva u tom raju zemaljskom: banane, papaja, embe – to je najslađe afričko voće – problem je jedino što nema kiše, klima se promijenila, tako da već sada predviđa da će zbog suše tamo vladati velika glad ove godine.

– Misionari su tamo u Tanzaniji poštovani i rado viđeni – veli nam don Ante Batarelo, što i ne čudi kad se zna da je dosad školovao 120 djece po cijeloj Tanzaniji, od prvog razreda do fakulteta, pokrivao im sve troškove, ne samo školovanja, nego i života. Posebno onima koji nemaju roditelje, a takvih je tamo jako puno, jer je veliki problem AIDS, od kojeg su masovno umirali, ostavljajući djecu prepuštenu samu sebi i misionarima.
– I ne mislim se vraćati natrag jer sam toliko zavolio tu zemlju, koja mi je postala druga domovina – iznenadio nas je na koncu naš Krušvarac.

 

– Normalno, dođem ovdje svake godine u domovinu, obići rodbinu i one koje poznajem, ali uvijek mi je srce dolje u Africi. Dolje sam ostavio najljepši dio svojeg života, cijelu svoju mladost, i dolje sam puno toga učinio – podigao sam bolnicu, rižina polja, vodio razne radionice... – oduševljava zanosom don Ante, spominjući se kako osim njega u Tanzaniji ima još hrvatskih misionara: Triljani Nikola Sarić i Dražen Klapež, koji su 500 kilometara daleko od njega, na sjeveru su dvojica iz mostarske biskupije, Velimir Tomić i Bernard Marijanović, te jedan redovnik iz Srijema koji radi s plemenom Masai.

– U toj se župi jedna naša Hrvatica iz Like, Marica Rukavina, koja je tamo volontirala, udala za Masaija Frenka, koji je dolje bio čuvar, pa su zajedno otišli u Liku, u Sveti Rok, gdje i danas žive – otkriva nam naš don Ante staru istinu kako je svijet mali, a ljubav nadilazi sve prepreke, pa te iznenadi i tamo gdje joj se najmanje nadaš.

Sestra Marta Nikolić je na Solomonskim Otocima već šest godina, i tamo radi u ambulanti, gdje je i sestra, i bolničarka i liječnica i babica – sve u jednom, za što ju je dobro pripremilo iskustvo medicinske sestre u KBC-u Split. Inače je iz Rame u BiH. Kakvi su uvjeti života tamo?
– Dosta su teški, ljudi žive od poljoprivrede, ribarenja, izrađuju nešto nakita od školjaka. Ne umiru od gladi, ali teško dolaze do novca za školovanje. Bore se, sve je više i Kineza koji otvaraju dućane, pa moraju imati barem srednju školu. To im je već uspjeh da se mogu negdje zaposliti, da ne moraju ostati na zemlji – kaže misionarka, koja je u Madagaskaru zajedno sa sestrom Jasnom Plavac, koja radi s njom u ambulanti, pa Ruža Raić, koja je otvorila domaćinsku školu u kojoj uči polaznike šivanju i kuhanju, tu je i sestra Slavka Bogdan, koja im je i starješica.

Sestru Martu je u Vrpolju, u Gospinu svetištu, zajedno s ostalim misionarima i misionarkama na susretu i svjedočenju u utorak pozdravio i mons. Tomislav Rogić, šibenski biskup, mons. Slobodan Štambuk, hvarsko-bračko-viški biskup i predsjednik Vijeća za misije HBK, a osim vlč. Antuna Štefana, bio je tu i mons. Luka Tunjić, ravnatelj papinskih misijskih djela u BiH. I nije joj bilo vruće jer, veli, na Solomonskim Otocima temperatura nikad ne pada ispod 28 stupnjeva.

Danas će sudionici susreta obići Muzej Fausta Vrančića na otoku Prviću i rodnu kuću sluge Božjeg, oca Ante Antića, te će otići na Murter u svetište Gospe od Karavaja. Uvečer će mons. Slobodan Štambuk predvoditi svetu misu u župi svetog Mihovila na Murteru, a sutra će se za sve sudionike upriličiti sveta misa u kapeli Katoličke osnovne škole u Šibeniku.


Krojenje i šivanje za cure i dječake
Sestra Marica Jelić misionarka je na Madagaskaru već 30 godina, kao salezijanka, u redu kćeri Marije Pomoćnice.
– Tamo nas je oko 50, a iz Hrvatske sam samo ja i još jedan misionar, don Vlado Štuhli. Bila sam zadnjih pet godina sam u Antananarivu, to je glavni grad, a sad idem prema jugu, sredinom ovog mjeseca, kad se vratim. Tamo se brinemo za škole i obrazovanje siromašne djece i mladih, kojih tamo ima puno. Ja tamo u srednoj tehničkoj školi poučavam krojenje, šivanje i vezenje, koje, osim cura, pohađaju i dečki. Jer kad nemaju što drugo upisati, onda je dobro i to. Glavno da dobiju neku izobrazbu – veli nam sestra Marica, koja je rodom iz Konjica u BiH, ali u Kaštel Štafiliću ima sestru Ružica, kod koje živi i njezina majka Ljubica Jelić.


S pet kuna učiniš čuda
Na susretima su se mogle, po cijeni od pet kuna, nabaviti i misijske narukvice u pet boja, čime se financiraju projekti za djecu, koje se uči da budu solidarni sa svojim vršnjacima u svijetu. Plava narukvica simbolizira znanje, njom se financira školovanje djece u misiji, a žuta je nada, za djecu koja su bolesna od malarije. – Ako znamo da je pet kuna lijek protiv malarije, od koje umiru tolika djeca, onda je jasno koliko to znači. Bijela je, na kojoj piše "igra", za djecu koja su prisiljena ratovati – takvih je oko dva milijuna u Africi. Imamo i zelenu narukvicu, za djecu koja su gladna, i crvenu – ljubav – za djecu koja su siročad. To je snaga ljubavi koja mijenja svijet, i s pet kuna možemo promijeniti djetinjstvo jednog djeteta – kazala nam je Ines Sosa Meštrović iz nacionalnog misijskog ureda u Zagrebu.

16. studeni 2024 11:52