Hvala bogu da ste me se sjetili, pa ja sam, makar na stalnoj splitskoj adresi, barem napola vaš, šibenski – reagirao je Joško Vlašić, otac legendarne atletičarke Blanke i nadarenog nogometaša Nikole, kad smo ga nazvali radi šibenske ćakule. A nije tata Vlašić poznat samo po svojoj nadarenoj djeci, još uvijek je ostao nenadmašen njegov hrvatski rekord u desetoboju sa 7659 bodova. U obiteljskoj je riznici i Joškova zlatna medalja s Mediteranskih igara održanih u Casablanci.
Joško Vlašić rođen je prije 62 godine u Splitu, ali je, ako niste znali, podrijetlom iz tišnjanske Dubrave, te nerijetko svrati u mjesto svojih korijena. Ne samo reda radi, nego i da pomogne u poljoprivrednim radovima.
– Od malih nogu vodio sam djecu u to mirno, ravničarsko selo šibenskog zaleđa. Možda su koji put i zagrintali, ali su uglavnom rado odlazili u tišnjansku Dubravu. Ne zaboravite da ja, osim Blanke i Niksija, imam još dvoje djece, Luku i Marina. I siguran sam da svi, neovisno o tome što se smatraju Splićanima, imaju osjećaj pripadnosti šibenskom kraju – kazao nam je Joško.
Da priča o šibenskim korijenima obitelji Vlašić bude dodatno potencirana, pobrinula se majka Venera, koja je iz Jezera na otoku Murteru, a koja je također bila vrsna sportašica, prvakinja bivše države u skijaškom trčanju.
– Ja sam, ruku na srce, ljeta više provodila u majčinim Jezerima nego u tišnjanskoj Dubravi. Ne pretjerujem kad kažem da znam gotovo svaku valu na otoku Murteru. Zato sam se i više nego ugodno iznenadila kad su me novinari s Radio Šibenika telefonski nazvali za razgovor s obrazloženjem "da me smatraju našom" – s guštom nam je otkrila Blanka.
Đurđa iz Mokrog Polja
Bila je ratna 1992. godina kad je pokojni šibenski stomatolog Predrag Vujić u suradnji s Imoćaninom Antom Puljizom priredio "Dalmatinsku večer" u švicarskom Locarnu. Predrag i Ante potrudili su se da na malu feštu s okusom mora stignu tri zlatne olimpijske medalje: zagrebački vaterpolist Karlo Stipanić, veslač iz Gusarova zlatnog četverca Velimir Valenta i zlatna iz Meksika, plivačica Đurđa Bjedov, sa suprugom, vaterpolistom Ivanom Gabrilom.
A kad je klapa "Bonaca" zapjevala "Prošli su dani uspomena", Đurđa nije izdržala a da ne pusti suzu.
– Tu je pjesmu silno volio moj otac Đuro, koji je također bio do grla u plivanju, kao plivački trener. Đuro je bio pravi pedagog i dobar čovjek, ali mi je svejedno jednom opalio šamar, koji sam zaista zaslužila. Moji Bjedovi su iz Mokrog Polja kod Knina, sela udaljenog manje od pedeset kilometara od Šibenika. Nikad moj otac nije zaboravio svoje korijene, velik je dio emocija prenio i na me. A tu mi je pjesmu znao pjevati Šibenčanin Slobodan Matijević Dina, moja simpatija iz splitskih dana. Dina je bio i pjevač, i bubnjar u splitskim "Batalima" kad su oni s Oliverom Dragojevićem punili Dioklecijanove podrume – otkrila nam je Đurđa, koja i danas dobar dio godine provodi u Švicarskoj.
Promina u Borni
Kako se s guštom nasmijao Damir Ćorić kad smo mu kazali "Ima nešto Promine u Borni". Možda ne bismo tako lako doznali da sjajni tenisač Borna Ćorić vuče korijene iz Šibensko-kninske županije, točnije iz Oklaja, da nas na to nije upozorio Šibenčanin Ivo Bua, bivši direktor Radio Splita, koji je susjed Ćorićevima u Zagrebu.
– Obitelj Ćorić bavila se prijevozom. Bila je financijski moćna, ali i spremna pomoći susjedima – sjećaju se stariji mještani Oklaja, općinskog središta u podnožju Promine.
Bornin djed Edo Ćorić dobro se snašao u Zadru kad se dio obitelji preselio u Donatov grad.
– Edo Ćorić bio je uspješan direktor zadarske "Maraske", te uglađen i dobar čovjek. Uvijek je spominjao svoj Oklaj – sjeća se zadarski Šibenčanin, 90-godišnji Tomislav Vrčić.
Bornin otac Damir kratko je okušao sreću u košarci, a onda se posvetio odvjetničkom poslu. Slično kao Srđan Ivanišević, odrekao se svoje poslovne karijere, uvjeren da Bornu čeka velika teniska karijera.
– Moj Borna je perfekcionist, a k tome i Škorpion u horoskopu. I to "klasični", žestoki Škorpion. Nemojte misliti da je lako s njim kad ga valja uvjeriti u neku promjenu – kazao nam je Damir Ćorić.
Kad je najizravnije odlučio dvoboj Hrvatska – SAD, Borna se emotivno otvorio: – Ja živim u Zagrebu, ali se osjećam Dalmatincem. Zadar je moj grad, a rado slušam i očeve priče o pripadnosti Oklaju, bolje rečeno šibenskom kraju.
Sjajni Žirjanin
Glavni urednik "Sportskih novosti" Mario Zorko rado ljetuje na šibenskoj Jadriji i uvijek se iznova čudi koliko je uspješnih ljudi dao šibenski kraj. I kad je već prihvatio da su šibenskog podrijetla i Brešan, i Arsen, i Dražen, i Mrvica, i mlađi Šiši, krenuli smo brodom prema Žirju, gdje ga je na rivi čekao novi šok ili proslavljeni košarkaš Željko Jerkov.
– Žirje je moja djedovina. Moj je prvi rođak Miro Bilan. I moja kćerka Mia, odbojkaška reprezentativka, nerijetko sanja odmor na otoku svojih predaka – izbacio je Jerkov Zorku na brzinu.
Zlatni olimpijac iz Moskve dobrim je dijelom financirao nosač zvuka "Žirje je mora cvit", a sada radi na projektu osmišljavanja poljoprivredne proizvodnje u plodnom žirajskom polju.
– Što sam stariji, sve sam bliži Šibeniku. Neponovljiv je osjećaj ploviti šibenskim kanalom, ugledati bijeli, stari grad, koji je po staroj jezgri i tvrđavama gotovo jedinstven u svijetu – emotivno se otvorio Jerkov.
Infišan u Primošten
Svjetski kup u kuglanju, koji je završen trijumfom momčadi Zaprešića, otkrio nam je još jednu sportsku zvijezdu čiji su korijeni iz Šibensko-kninske županije. Tridesetčetverogodišnji Luka Bolanča jedan je od najboljih svjetskih kuglača.
– Nemojte napisati da sam iz Primoštena. Možda se naljuti moj otac. Napišite da sam iz mjesta Vezac. To je dio Burnjeg Primoštena. A majka je kombinirano Zagorka i Primoštenka, "križanac" obitelji Antolić i Gracin – otkrio nam je Luka.
Pitate se vjerojatno što Luka radi kad ne kugla?
– Okupiran sam različitim poslovima. Uglavnom onima koji mi omogućavaju da se bavim kuglanjem na najvišoj razini.
Logično je i pitanje svrati li ponekad u Primošten, u šibenski zavičaj.
– To je pitanje suvišno. Silno sam nesretan ako je moj boravak u Primoštenu kraći od četiri tjedna. Ja sam zapravo infišan u svoj Primošten. Ovog sam ljeta uspio spojiti pet tjedana na primoštenskom žalu. Tko sretniji od mene – završio je Bolanča.