- Još Hrvatska ni propala dok mi živimo, visoko se bude stala kad ju zbudimo. Ak je dugo tvrdo spala, jača hoće bit, ak je sada u snu mala, će se prostranit. Hura! Nek se ori i hrvatski govori - zapjevala je 100-godišnja Paula Treselj, koju svi oduvijek zovu Pavica, na rođendanskoj fešti upriličenoj u režiji članova njezine obitelji u jednom splitskom restoranu.
Istina, veselilo se malo s odgodom (rođena je 6. listopada 1923.), jer se čekao dolazak jednog od unuka, inače pomorca, koji, nažalost, ipak nije uspio stići na slavlje.
Živahna je Pavica, nema što, a takva je, kažu nam njezini najbliži, cijeli život, iako je baš nije gladio. Dapače, trebalo je sve ono što su joj desetljeća donijela izdržati s osmijehom na licu i sačuvati vedar duh. Zagrepčanka djevojačkog prezimena Chudik-Schwarzbacher više ni ne pamti u koliko je država živjela dok nije dočekala Hrvatsku čiju budnicu rado i danas pjeva.
A kako je završila u Dalmaciji? E, dug je to bio put, od Zagreba do Splita, iako se po završetku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u metropoli udala za Dalmatinca, Matka Treselja.
Upoznali su se na Veterinarskom fakultetu, Matko je na kraju i postao veterinar, a Pavica se u međuvremenu prebacila na PMF i stekla zvanje profesorice biologije. Kad su dobili diplome i zasnovali obitelj počele su seobe...
- U ono vrijeme veterinar i nastavnica bili su dobitna kombinacija za ruralne sredine - asistira majci u priči sin Alemko. Prvo mjesto u koje se uputio bračni par Treselj bio je Hercegovac, u blizini Pakraca. Pavica i Matko tamo su se zadržali godinu dana nakon čega su otišli u Otoku u blizini Bosanske Krupe gdje su živjeli i radili četiri godine. Poslije toga uslijedilo je preseljenje u mjesto Lušci Palanka, podno Grmeča (kod Sanskog Mosta i Prijedora), u blizini rodnog mjesta pisca Branka Ćopića. Matko tu, međutim, napušta tada 38-godišnju Pavicu i dvoje djece, a ona nastavlja dalje kao samohrana majka.
Tražila je da je vrate u Zagreb, ali kako to nije bilo moguće pronašla je novo radno mjesto u Vrlici gdje je predavala niz godina. Dobila školski stan, a u Vrlicu su i Alemko i sestra mu Jasminka krenuli u školu. Kad je Alemko nastavio školovanje u Splitu, a za njim stigla i sestra i Pavica se uputila bliže djeci.
Ali ni splitski početak nije joj bio lak. Kako za nju opet nigdje nije bilo nastavničkog radnog mjesta zaposlila se u zoološkom vrtu na Marjanu kao biljeterka. Nekoliko godina prodavala je karte da bi se konačno skrasila na radnom mjestu odgajateljice u nekadašnjem Dječjem domu "Mileva Tomić", danas "Maestral", odakle je otišla u mirovinu.
Pavica priča kako je predavala brojne predmete, opismenjavala djecu, podučavala od matematike do hrvatskog jezika. Nije u ono doba bilo puno nastavnika u manjim sredinama. Pa, koliko je to đaka onda, pitamo je?
- Ni broja im se ne zna - sliježe ramenima stogodišnjakinja, pa otpije slavljenički gutljajčić piva. Trenutno živi na splitskim Brdima kod kćeri Jasminke, a još do prije pet godina sve je mogla sama.
"I u 95-oj još je uvijek pravila najbolju orahnjaču”, dobacuje uz osmijeh nevjesta Lada.
Gospođo Pavice, je li vam što nedostajalo u životu?
- Ne znam, nisam o tome razmišljala. Trebalo je to sve proživjeti... Sama, s njih dvoje. On je otišao, drugi nije došao. Nije bilo lako - pomalo zamišljeno uzvraća slavljenica, pa brzo vraća osmijeh na lice zaključujući: "Zadovoljna sam". I pjevuši... Opet onu "Još Hrvatska ni propala”. Ne da se gospođa Pavica.
- Oduvijek je bila takva - živahna, borbenog duha, jake volje, ustrajna. I dan danas ima izraženu volju. Kad zapne, ne popušta – priča Pavičina kći prisjećajući se majčine čvrste ruke tijekom odrastanja.
- Ali nikada nije bilo nikakve prisile. Sve je kod nje bilo pedagoški... Nekad bi se ja kao dijete pitala gdje su njezine granice strpljenja, jer kad bi nešto napravila, ona bi mi stalno ponavljala: "Pa nemoj". I tako unedogled. Znala sam se pitati kako više ne poludi sa mnom i ne zvizne me. Ali uvijek je imala beskrajno strpljenje – s ljubavlju će Jasminka.
Mati se, kaže, nikad nije ponovo udala. Imala je prilika, ali s dvoje djece na leđima, nije se htjela drugome prilagođavati.
I tako je stigla do stotke, okružena najmilijima u koje, uz dvoje djece, spadaju i četvero unučadi i isto toliko praunučadi. Koja je tajna, neizbježno se nameće stereotipno pitanje o dugovječnosti.
- Nema recepta - kratko će Pavičina kći.
- Niti mama vježba niti pazi što jede. Popije katkad i vino i pivo. Svako jutro jede maslac i marmeladu, pije bijelu kavu. Do prije dvadesetak godina ujutro je znala popiti rakijicu pa bi malo usput njome natrljala i koljeno. Pije tablete za tlak i jednu tabletu za srce, jer je prije pet godina imala aritmiju. Ni ne lomi se, ništa... Nedavno je, doduše, šivala glavu, čak su joj je morali obrijati. Ali sve to njoj prođe. Zaraste... I ide dalje - vedro će Jasminka.
Na njezine riječi majka kimne glavom, pa ovaj put zapjeva: "Još ni jeden Zagorec nije prodal vina, vse mu ga je popila njegova družina. Pi‘ me ga, pi‘ me ga, vse do dana belega, ‘ko ne mog‘o popiti, ne mog‘o se pokriti. Ni sebe ni ženice, ni malene dječice".
Gospođa Pavica Treselj. Stogodišnjakinja. Majka, baka, prabaka - kraljica.