Ženska verzija Maksima Mrvice i rokerica s mandolinom - samo su neki od nadimaka, koje je tijekom svoje karijere priskrbila šibenska mandolinistica Sanja Vrančić, koju najlakše prepoznaju kao članicu Huljićeva živopisnog benda Madre Badessa. U posljednje vrijeme Sanju najčešće nazivaju i "arhitekticom s mandolinom". Ta je vrsna glazbenica, naime, diplomirala arhitekturu, a odnedavno ima i vlastiti ured jednostavno nazvan "Sanja Vrančić Architects".
- Prije sam svoje umjetničko ime Sanius Verantius koristila i u arhitekturi. Ne znam zašto, ali je ljudima zvučalo prekomplicirano, pa sam se odlučila za svoje pravo ime - objasnila nam je na početku Sanja, uz prepoznatljiv smiješak.
Djevojka je to, koju ćete rijetko vidjeti smrknutu. Nije fraza da iz nje zrači pozitivna energija. Vjerojatno i zbog toga što je uspješna u svemu što radi.
Sanja je (šibenskoj) javnosti puno poznatija kao virtuoz na tom malom instrumentu. Kao glazbenica, koja u svojem životopisu bilježi suradnju s najvećim estradnim imenima: Tončijem Huljićem, Gibonnijem, Arsenom Dedićem, Nenom Belanom, Goranom Bregovićem…
Školski orkestar
No, Sanjina je prva ljubav bila arhitektura.
- Možda zvuči čudno, ali ja sam već u drugom razredu osnovne škole znala čime se želim baviti. Arhitektura je zanimanje koje mi se oduvijek sviđalo. Mandolina je došla malo kasnije. U školski sam orkestar, kod Mate Višića, ušla u četvrtom razredu. I to samo zato što je doslovno cijeli moj razred svirao u orkestru - prisjeća se Sanja Vrančić.
Bez obzira što se u njenom životu pojavila mandolina, Sanja je i dalje bila čvrsta u namjeri da završi arhitekturu.
- Ako želiš uspjeti u glazbi, ne treba ti akademija. No, arhitekt ne možeš postati bez fakulteta. Ja sam imala privilegiju da sam svirajući zarađivala i za fakultet, i za život još od prve godine studija - govori ova samouka glazbenica, koja je svojevremeno pohađala konzervatorij i za mandolinu "Cesare Pollini" u Padovi.
"Ako nekoliko događa može poći naopako, poći će najgorim mogućim slijedom", kaže Murphyjev zakon. No, ono što se dogodilo Sanji sugerira nam upravo suprotno. Često se nekoliko dobrih stvari dogodi baš u isto vrijeme. Ili jedna za drugom. Sanja je to iskusila prije devet godina:
- Tada sam završavala "Toleranca" turneju s Gibonnijem, koja je trajala dvije godine. Zadnji smo koncert odradili u Spaladium areni. A baš sam tih dana imala i obranu završnog rada na fakultetu. Točno toga dana, kad sam išla prema fakultetu, zazvonio mi je mobitel. S druge strane linije bio je Tonči Huljić. "Skinula" sam ga po kratkom postupku i poručila da ću se javiti kasnije. Dovoljan stres mi je bila obrana na fakultetu! Nekoliko dana poslije našli smo se u šibenskoj "Uzoriti". Njegova je poruka bila jasna. Kazao mi je "hoću tebe na mandolini", a ja sam bez razmišljanja prihvatila - ispričala je Sanja zanimljivu štoriju.
Posla 'kao u priči'
Poslije toga se našoj sugovornici sve otvorilo. Počela je raditi kao arhitektica. Dobila je stalni angažman u Huljićevu projektu Madre Badessa. Projektu, koji, zanimljivo, nije realiziran onako, kako je prvotno zamišljen.
- Huljić mi je predstavio Madre Badessa kao bend koji će raditi glazbu za predstavu. Na kraju se to pretvorilo u nešto sasvim drugo. No, to je Tonči Huljić. Sasvim nepredvidiv tip, a istovremeno čovjek s kojim je gušt raditi. Danas s njim imam prijateljski odnos. On je, poput nas, Šibenčana. Ili ćete prihvatiti u cijelosti ili te uopće neće prihvatiti. Nema između - objašnjava Sanja.
Glazbeni je uspon nadarene mandolinistice pratio i napredak u njenoj struci. Sanja Vrančić danas ima posla "kao u priči".
- Posla će za arhitekte uvijek biti. Bitno je samo - kao i u glazbi - o kakvom se poslu radi. Svaka parcela i građevina su posebne. Ja uvijek pokušavam dati neki svoj pečat u onome što radim. Dobar arhitekt bi ujedno trebao biti i vrhunski menadžer. Makar, ima teških, zahtjevnih investitora… - priznaje Sanja.
Među onima, s kojima surađuje, ima i mnogo poznatih lica. Poput nekadašnjeg nogometnog reprezentativca Gordona Schildenfelda.
- Šifo i ja smo srednjoškolski kompanjoni. Istina, kuća se gradi. Svakodnevno sam na gradilištu, nadzirem, pratim kako se razvija. Lijepo će biti kada projekt bude gotov. Puno je bogatih investitora. Trenutačno sam angažirana na čak tri investicije za jednog multimilijardera. No, o tome ne smijem previše pričati - šapnula nam je Sanja.
A kad obiđe gradilišta i odradi uredski posao, Sanju očekuju – svirke!
Nastupi s Bakmazom
- To je onaj opuštajući dio, zabava. Trenutačno nastupam samo s Tomom Bakmazom. Gitaristom vodičkih "Godimenata", koji je kratko bio i košarkaš Šibenke. Spojili smo se prije negdje dva mjeseca i zasad ide prilično dobro. Nastupamo dvaput tjedno. Riječ je o laganijim svirkama. Ni on ni ja ne možemo priuštiti zabave do tri-četiri ujutro, s obzirom da radimo preko dana. Meni to dođe idealno da ne sjedim kući - šali se naša sugovornica.
Sanja Vrančić i dalje povremeno surađuje s estradnjacima. Konkretno, s Tončijem Huljićem priprema novi projekt:
- Tonči je zamislio da on, ja i jedan beogradski harmonikaš snimimo instrumentale s orkestrom. Svirat ćemo njegove uspješnice, koje je napravio za Olivera, Maksima Mrvicu i ženski gudački kvartet Bond – podijelila nam je ekskluzivnu informaciju Sanja.
Spomen Maksima Mrvice vratio nas je na početak priče o Sanji Vrančić. I nadimke, što ih je dobivala tijekom karijere.
- Maksim je Maksim, a ja sam – ja. Mislim da su te usporedbe više vezane uz našu pojavu. Oboje smo atipični. No, sviramo potpuno drugačije instrumente. I tu je kraj priče - komentira Sanja.
Puno joj više paše onaj "rokerica s mandolinom". Uostalom, Sanja je uz pomoć Šibenčanina Srđana Trojana osmislila i izgradila vlastitu električnu mandolinu...
- Znate zašto ja imam drugačiji stil sviranja, tehniku desne ruke, strastvene i energične svirke? Ja sam od Mate Višića dobila mandolinu jer sam bila najmanja! Pomalo me nervirala činjenica da se taj instrument vezuje samo za klapsku pismu. Zato sam sebe tjerala da sviram drugačije, luđe! I sve dok nisam izgradila svoj imidž, nisam se istinski vezala za mandolinu. Dijelom i zbog toga što je violina bila moj prvi izbor. Zbog nje sam i izgradila taj produženi ton, koji mandolina inače nema. Danas uživam u njemu. Nadam se i oni koji me slušaju - za kraj će šibenska umjetnica.
Projekt uređenja Poljane
Među zanimljivostima u karijeri arhitektice Sanje Vrančić stoji i podatak da je 2011. godine na natječaj poslala idejni projekt za uređenje Poljane.
- Na taj sam se projekt prijavila taman nakon što sam diplomirala! Ja u glavi imam viziju kako bi centar našega grada trebao izgledati. On je simbioza mira i kulture. Spoj starog i modernog. Uostalom, to je poanta budućnosti - da sve što je staro i dobro zadržimo, a uz to se moderniziramo. Drago mi je bilo čuti kako je moja ideja Poljane bila jedan od zanimljivijih projekata – kaže Sanja.
Puna 'pašarina'
Ono po čemu se ova mandolinistica i arhitektica ističe na prvi pogled su i tetovaže, koje stariji Šibenčani nazivaju "pašarinima".
- Vjerujte, nakon devete sam ih prestala brojati! One su mi oduvijek bile strast. Svaku sam osobno nacrtala prije nego ih je tatoo-majstor prenio na moje tijelo. Kako će vam život izgledati ovisi o tome kako ćete ga osmisliti. Tako je i s tetovažama – zanimljivo razmišlja Sanja.