Tri legende iz moje ulice: kad je Vice pjevao tresle su se čaše, Arsen je pjesnik nad pjesnicima, a Mišo je ostao uvijek isti!

KAD JE VICE PJEVAO TRESLE SU SE ČAŠE

Vicu Vukova sam poznavao kao susjeda od njegove rane mladosti i u njegovu kuću zalazio, gdje je živio s ocem Stipom, majkom Tonom, sestrom Meri i bratom Joškom, koji je u Luci Šibenik bio pomoćnik direktora, a i sam je volio pjevati. Bio mi je i kolega u Gimnaziji.

Vice je u dobru raspoloženju društvu volio pjevati talijanske kancone, posebno čuvenu "O sole mio". Jednom su se od jačine Vicina visokog "C" u materinoj veltrini zatresle čaše! Kad je već kročio u karijeru, punio je publikom dvorane gdje god je došao.
A onda je došlo Hrvatsko proljeće kad se proslavio i pjesmom "Tvoja zemlja". Kasnije tvrdolinijaške komunističke vlasti, stale su mu na žulj. Bio izložen prijetnjama zbog nacionalizma, pa je na kraju morao u emigraciju. Uspio je ipak snimiti LP ploču "Pjesme za sva vremena" u izdanju diskografske kuće Suzy, "Bella Italia", koju imamo sačuvanu. A onda je morao otići – u Australiju.
Po povratku, najprije je obišao rodbinu u Zlarinu, s Matom Reljom, filmskim redateljem. Vrlo raspoložen uspeo se na mali stol i uz gitaru Joška Stošića Ćorde upriličio mali koncert.

Redali su se Vicini veliki uspjesi, turneje, brojni nastupi u Šibeniku s tisućama posjetitelja. Duhovit po prirodi imao je uvijek izuzetan prisni kontakt sa svojom publikom. Kasnije se angažirao politički i postao zastupnikom SDP-a u Hrvatskom saboru, u kome, pak, nije mnogo istupao i gdje ga je naposljetku zatekao i moždani udar. Proveo je u komi pola godine u postelji ne dolazeći svijesti. Umro je u rujnu 2008. godine.

Vice Vukov na Zlarinu

Joško Čelar

ARSEN KANTAUTOR PAR EXCELLENCE

Uskoro će se navršiti šest godina (19. kolovoza) otkako je u 77. godini života umro i Arsen Dedić, jedan od najvećih kantautora našega podneblja. Ostao je još uvijek popularni Mate Mišo Kovač koji i nakon toliko godine ne odustaje.

Njih trojica su se iskazala originalnim pjevačkim izričajem, melodioznošću, toplinom i nadahnućem. Arsen i kao pjesnik, pisac i skladatelj, na svoj način, sa svojim obojenim glasom što je poticao iz dubine duše. Za dugih godina njegove karijere, nadahnuti partner bila mu je u životu i u glazbi njegova supruga, tankoćutna Gabi Novak. Znali smo se družiti u njegovoj kući, a Gabi bi kuhala pjevušeći. Jednom je priredila izvrsne sarme koje je na kraju prelila – vrhnjem!

Arsen i Gabi
 

Nikša Stipaničev/Cropix

Iz ranijeg doba Arsenova glazbenog opusa, sačuvale su nam se, pored nekoliko singlica, i dvije LP ploče iz sedamdesetih godina. Jedna u izdanju Kasetne produkcije TV Ljubljana s deset pjesama i druga u izdanju sarajevskoga Diskotona s jedanaest pjesama. Iako među njima nisu hitovi poput pjesama "Moderato cantabile","Čovjek kao ja","Dida moj" "S okusom mora" i drugih, ipak su vrijedna ilustracija Arsenova stvaralačkog razdoblja.

Kroz dugo vremena imao sam prigodu susretati Arsena na koncertima, nastupima na Festivalima djeteta, šetati s njim šibenskom rivom, ploviti portom njegovim malim trabakulom "Ćentrunićem".

Posljednje godine svojih nastupa, u Šibenik je 2013. na Međunarodni festival djeteta došao s talijanskim pjevačem istarskih korijena​ Sergiom Endrigom, kojega je kao prijatelja i velikog glazbenika iznimno cijenio.

Zajedno smo se družili nakon festivalskih programa, a Endrigo je bio pun ljubavi za Šibenik. Htio je pokazati kako dobro vlada i hrvatskim jezikom. Ali bolest ga je već bila dotaknula.

Pjevali smo zajedno njegov veliki hit: "Kud plovi ovaj brod/ Kud ljude odnosi…". A njihov životni brod odnio ih je obojicu.

MIŠO, OSTAO JE UVIJEK ISTI

Kad sam prije neki dan hodio Ulicom Nikole Tesle ka Tvrđavi Barone, gdje je i kuća Miše Kovača, jedna susjeda je kazala:
"Je, je. Tu vam je njegova kuća s brojen 123. uvrh ulice. Ovdje živim 25 godina i dobro pamtim Mišu, njegove pisme i njegovu obitelj. Sada tu živi samo nevista pokojnog mu brata Ratka".

U toj kući sam ga obišao, negdje krajem sedamdesetih godina, kad je ležao u postelji nakon teške prometne nesreće, koju je doživio sa svojim Citroënom, poznatom "žabom" u kakvoj se vozio i francuski predsjednik Charles de Gaulle!

Pozvao me jednom tim autom na vožnju, pohvalivši se glazbenim uređajima u njemu, tzv. kvadrifonijom s četiri zvučnika, što je tada bila rijetkost. Ali auto Mišu nije voljelo. U nesreći su mu stradali zubi, koje mu je nanovo sredio poznati šibenski zubar dr. Miloš Grubišić Mita. Kažu, da ga je kasnije i taj "zahvat" obdario onim posebnim timbrom njegova glasa.

Sve se to događalo nakon što je Mišo već čvrsto zakoračio u karijeru, snimao ploče u velikoj nakladi, nakon svoje prve singlice s pjesmama – prepjevima Reya Charlesa i Tonnia Dallare, koje su nosile hrvatske naslove "Što znači život moj" i "Ti si bila dio svijeta". Tehnički, ta ploča nije bila osobita, ali je kod publike polučila velik uspjeh. Tad sam s Mišom napravo i prvi razgovor. Nasred Poljane.

'Ostala si uvijek ista', 2004.

Joško Čelar

Jednu nam je ploču s potpisom poklonio, ali, za razliku od brojnih njegovih drugih ploča, baš ta se nije sačuvala.
A pjevačka karijera Miše Kovača tekla je stalno uzlaznom crtom, sve do trenutka tragedije njegova sina Edija, čiji gubitak nikad neće preboljeti. Zato je i sebi pokušao presuditi.

Nakon dugog oporavka, njegov povratak u svijet glazbe zbio se upravo u Šibeniku. Na velikom koncertu održanom u ljeto 2004. na Trgu Republike Hrvatske između Vijećnice i katedrale sv. Jakova s prepunim gledalištem, obilježio je to posebno izvrsnom pjesmom "Ostala si uvijek istra", što smo stavili i u naslov našega prikaza u Slobodnoj Dalmaciji. Urednik je, pak, naslov preinačio, tako da je glasio "Ostao je uvijek isti".

U srpnju 2005. zabilježili smo jedan slučajan susret s njim na Brodarici u restoranu "Zlatna ribica", gdje je dolazio ljetovati. Ručao je s obitelji kad sam svratio vraćajući se s otoka Krapnja.

– Dođi vamo, sidi s nama, legendo (!) – bile su mu riječi. Rekao sam mu: "Falija si Mišo, pusti šalu". A on će: "Ajde, istina je. Ti si prvi pisa o mojin počecima u Šibeniku i o prvoj ploči…". Supruga Lidija se smiješila, a kći Ivana je dodala, dižući čašu: "Živija! Lipo je ovo čuti. Volim dolaziti na ovo misto najlipšega mora i otoka. Eto vidiš, kako znan dobro govoriti po šibenski".

Kasnije je sve manje dolazio u rodni grad, a duže se već nismo čuli. Ali njegove šibenske kale, ostale su di jesu.

"Šibenske kale, dočekale druge/ Ne umiru one, ne umiru one/ Ka čovik od tuge…".

Tako čeznutljivo završava ona njegova poznata nostalgična pjesma o Šibeniku i njegovim kalama. Koje su ostale "di jesu". Samo on je – "prominija adresu".