Skladbe su mu izvodili Belgijci, Česi, Amerikanci i Korejanci, a Arsen ga je podučio da komponira protiv sviju!

Naših Dedića je malo, ali su dobro raspoređeni! Tako je (polu)ozbiljno prije nekoliko godina govorio jedan stariji Šibenčanin. I počeo nabrajati Arsena, Matiju, šibensku nevistu Gabi, Todora (glazbenog urednika HRT-a), Milutina (akademskog slikara)… Zaboravio je na Todorova sina Srđana, profesora na Zagrebačkoj muzičkoj akademiji i istaknutog skladatelja suvremene glazbe.

A među "klasičarima" i prijateljima suvremene glazbe Srđan Dedić, sin Arsenova bratića Todora je sve samo ne anoniman! Dobitnik je domaće nagrade "Slavenski", ali i međunarodnih priznanja poput onog na "Skladateljskoj tribini UNESCO-a" u Parizu. Skladbe su mu na pet kontinenata izvodili ugledni izvođači i orkestri: Briselska filharmonija, The Louisville Orchestra, Praški simfonijski orkestar, Korean Chamber Orchestra… Prošle je godine na Osorskim glazbenim večerima Srđan privukao pozornost praizvedbom skladbe "Self-fulfilling Prophecies", ali i gestom da sredstva namijenjena za njegov autorski koncert povodom 50. rođendana preusmjeri za djecu u Gunji.

– Mnogi me pitaju zašto moje skladbe imaju naslov na engleskom jeziku!? Time autor sugerira međunarodno predstavljanje skladbe. Ako skladba ima hrvatski naslov, velika je vjerojatnost da će se zapisati i izgovoriti pogrešno, baš kao moje ime i prezime. Za engleski naslov skladbe imam i prilično valjan razlog. Više od 40 posto mojih izvedbi događa se u inozemstvu – pojašnjava Srđan.



Od svojih prvih skladateljskih koraka Srđan Dedić je nosio svoje zvučne snimke Arsenu kao glazbenom mudracu. Bio mu je ne samo dragi rođak, već i glazbeni autoritet.

– Arsen me uvijek poticao da skladam progresivno, suvremeno. Zadnji put, kad je slušao moj CD, nazvao me i reagirao je tipično arsenovski. Kazao mi je "Samo tako nastavi, Srđane. Komponiraj protiv sviju!". Naš rodbinski i prijateljski odnos imao je povremeno i praktičnu formu. Često sam svirao sintesajzer na Arsenovim studijskim snimanjima – rado Srđan spominje pokojnog barda hrvatske glazbe.

Srđan Dedić rado spominje suradnju i s još jednim velikim šibenskim glazbenikom. Violinist svjetskoga glasa, zagrebački Šibenčanin Tonko Ninić jedva je nagovorio Srđana da sa Zagrebačkim solistima izvede njegov studentski rad "Concerto grosso" što je nakon toga postala jedna od njegovih najizvođenijih skladbi.
Srđan Dedić, pak, na poseban način objašnjava svoje skladanje.

- Sastav, za koji pišem, moja je prva inspiracija. Mislim da sam često neshvaćen, kad kažem da mi za minutu glazbe, ovisno o sastavu, treba od 20 do 45 sati posla. Neki ljudi, uostalom, rade po tjedan dana glazbu za reklamu od dvadeset sekundi – pojašnjava Srđan svoju pedantnost u skladanju.

Srđan Dedić je imao tek poneki izlet u sferu primijenjene glazbe. Poput onog, kada je prije tridesetak godina napisao skladbu za otvaranje Festivala djeteta u Šibeniku.

– Bio je to moj simboličan povratak u Šibenik, grad mojih predaka. U mom sjećanju najviše žive obiteljska okupljanja u našoj staroj kući u Varošu. Sedamdesetih i osamdesetih godina. Žive i skaline, kameni labirinti starog grada, katedrala, Šubićevac, pogled na Šibenski zaljev, kanal… Guštao sam u kupanju u Žaboriću, na Jadriji. Kako sam se radovao plovidbi starim drvenim brodom do Jadrije! U zadnje sam vrijeme rijetko pohodio Šibenik. Moram taj grijeh ovog ljeta ublažiti – sentimentalno se sjeća Srđan.

Ne znamo je li među Dedićevima bilo "slika", sličnih prizorima iz filma "Ne gledaj mi u pijat", gdje odnosi u široj obitelji nisu baš idilični, ali nema dvojbe da je Srđan ostao blizak Arsenu do posljednjeg daha.

- Kad sam ga zadnji put vidio kazao mi je "Isti si ćaća Tode"! Shvatio sam da je htio kazati da sam tipični Dedić, "pravi" Šibenčanin – završio je Srđan Dedić.