Mjuzikl "Naša bila štorija" je, nema sumnje, nova glazbena magija Dalmacije. Pjevači i glumci su izuzetnom izvedbom emotivno "nabrijali" prepune splitske Gripe. Suze nije mogla suzdržati ni ultra-popularna Severina, a ni otac "Bile štorije" Neno Ninčević. Glazbeni hit-maker i stari prijatelj šibenskih glazbenika.
– Kako sam mogao suzdržati emocije u situaciji, kad akumulirani "bis" poslije predstave traje 25 minuta!? Ja sam, dok sam svirao u grupi Tutti frutti naučio na ponavljanje jedva jedne ili dvije pjesme, a ovdje bi nas publika držala na bini do zore – počeo je Ninčević naš razgovor.
Kao da ste "Našoj bilom štorijom" slavili novu pobjedu dalmatinske pisme?
– Dobro ste pogodili. Bio je to višegodišnji rad na pjesmama s okusom mora. Kao stvorenim za žicu i harmoniku. Za gitare, mandoline… Mislim da smo "Bilom štorijom" još jednom učvrstili dalmatinsku pismu na tronu u Hrvatskoj, pa i široj regiji.
Zanimljivo je mišljenje da su se pjesme po svom stilu ugurale negdje između Ive Tijardovića i Zdenka Runjića…
– To lijepo zvuči, jer je riječ o dva velika imena naše glazbe. No, neovisno od toga što mi gode usporedbe, u biti sam protiv njih. Naslagao sam ja minulih desetljeća bezbroj hitova. Zašto bih se pod svaku cijenu uspoređivao s drugima, pa makar je riječ o velikanima!?
Jeste li se u trenucima, dok je publika neumorno pljeskala Goranu Karanu, Severini i ostalima, sjetili, nažalost, preminulog Vinka Coce!?
– On bi, da je živ, zasigurno našao svoje mjesto u predstavi. Uz Spalata, Danijelu i već spomenute. No, nisam se sjetio samo njega. Sjetio sam se i mojih šibenskih prijatelja. Masline i Bonace. Koliko smo dobrih pjesama lansirali u našoj suradnji! Ne vjerujem da su Maslina i Bonaca kazali zadnju riječ. Vjerujem u buđenje u novim pjesmama, novoj suradnji.
Šibenski je kraj na svoj način u "Biloj štoriji" predstavljao zagrebački Skradinjanin Branko Paić…
– Branko je od prvog dana dobro podmetnuo leđa. Bezrezervno je vjerovao u uspjeh našeg mjuzikla. Dakako, teško bismo uspjeli bez Gorana Karana i Severine. No, ne bih o pojedinačnim zaslugama. Bio je to klasični timski uspjeh.
Šibenčani pomalo svojataju i redateljicu Ninu Kleflin, zbog stalne suradnje sa Šibenskim kazalištem!?
– O Nini sve najbolje. Ja sam u kazališnoj priči, ruku na srce, negdje po strani, pa sam zadivljen promatrao kako u predstavu uvodi četiri mlada glumca. Bez njih "Bila štorija" ne bi imala takav zamah, sjajni tempo.
Nadate li se splitskoj „Biloj štoriji“ i na prekrasnoj šibenskoj tvrđavi svetog Mihovila?
– Naravno. No, prije toga moramo nastupiti u sedam-osam velikih hrvatskih dvorana da financijski budemo, kako kažu gospodarstvenici, na "pozitivnoj nuli". Znate, iza nas nitko nije stao financijski. Zasad plivamo u dugovima. No, riješit ćemo to. Konačno, predstava nije rađena da bismo mi, autori basnoslovno zaradili. Želja nam je da već sutra dođemo u manje dvorane, manje gradove… Da "Bilu štoriju" približimo građanima tanjeg džepa. No, kako rekoh, temeljni smo cilj već ispunili ili učvrstili smo dalmatinsku pismu na hrvatskom, pa i regionalnom tronu. Akteri "Bile štorije" su uvjereni da bi ona mogla osvojiti i europske pozornice. A iz tog ih sna ne želim buditi. Dapače, taj bi im san htio i podgrijati – završio je Ninčević.