Četrdeset godina poslije prve inozemne turneje, a bilo je to u Francuskoj, Šibenska narodna glazba našla se na putu za Makedoniju, s glavnim ciljem u Ohridu i sporednim u albanskoj Tirani i grčkoj Kastoriji, sedamnaestoj državi koju će posjetiti.
A 'ko nije putovao s glazbarima, taj ne zna što je čar društvenog života četrdesetak duša u jednom "Samoborčeku".
Vođa puta je Neven Vučenović, glazbin Vučko, a desna ruka Mario Paić. Ovaj put u sastavu je više mladih nego starijih glazbara, oni prvi povukli su se u dubinu stražnjeg dijela vozila i nisu se libili reći da prednji dio prepuštaju – gerijatriji. Hvala na pažnji. Glavni gerijatri bili su Bore Štrkalj i počasni predsjednik Darko Gulin, koji su dali sve od sebe da dokažu – suprotno. Bili su živahni, mladalački raspoloženi i nadasve – neumorni. Pijanistica Gordana Pavić, rečena grofica, rušila im je prosjek godina a dizala prosjek ljepote pa smo nekako – izdurali. Novi predsjednik Jere Pancirov lokacijski se opredijelio gerijatriji, a tajnica Nina Šokota, naravno, pedijatriji, tj. stražnjim sicevima busa...
Generacijski jaz premostili su Mario Paić i Denis Radačić, Branka Ninić, Ivo Kapitanović Fric, Zoran Baljkas... i po godištu, a i zato jer su se trefili na pola autobusa. Denis je uz to donio i divnu paštetu od tunjevine i bakalara koju je naposljetku usisala pedijatrija. Skupa s terinom. Na jelovniku je bilo i drniške pancete, pohanoga, pohanaca od tikvica, paštete od piletine, kiflića, sendviča, grickalica i zalogajčića raznih vrsta, a govora je bilo i o lošem djelovanju vode na organizam...
Dar govora, pjevanja i puštanja glazbe trajao je svu noć. Da vozače ne bi ubila monotonija i nedajbože ugrozio san. S glazbarima – to je i teoretski nemoguće. Fellini mi ponekad, kad sam s glazbarima, djeluje kao početnik i amater...
Ujutro smo se našli – u Tirani.
U lijepom, modernom, europskom gradu pili smo najbolji talijanski espresso, povirili Fujimotovu urbanu skulpturu "Paviljon oblaka", pokušali uspon na betonsku piramidu koju je sebi za mauzolej napravio Enver Hodža a koja je, eto, ostala neuseljena. Sad služi skvoterima i slobodnim penjačima...
U Ohrid, Šibenska narodna glazba pozvana je na Međunarodni festival folklora, a u Grčku, u grad Kastoriju, na manifestaciju sličnoga karaktera. Trefili smo u Ohridu i naše, iz Zadra, Sukošana, Jablanovca, svi su lijepo i reprezentativno izgledali i privlačili pažnju... ali kad je u marčandu ohridskom rivom pozornici na trgu uz spomenik sv. Naumu pristupila Šibenska narodna glazba, i kad su njezini marševi "Moja domovina", "Gardijska", "Ta tvoja barka mala", "Sviraj mi, sviraj", "Fešta"... zagrmjeli na toj lijepoj i njihovu "moru" okrenutoj širini, diglo se u zrak na desetke fotoaparata i mobitela koji su htjeli snimiti te Šibenčane, glazbare koji bi temperamentom i repertoarom i mrtve dignuli iz groba... pod uvjetom da stvarno ne sviraju posmrtni marš.
Šibenska narodna glazba za populaciju iz stražnjeg dijela busa prava je škola života: evo, primjerice, obišli su lijepi Ohrid, grad pod UNESCO-ovom zaštitom, uzduž i poprijeko i s vodičem, vidjeli glacijalno jezero bistro ko more, drugo po dubini poslije Bajkala, svirali pred razdraganom publikom, kušali makedonska jela, čuli za ohridske bisere i vidjeli tu, doduše, hiperprodukciju; naposljetku, svaka turneja, tako i ova, za njih je jedan razred te škole života!
Kad spominjemo bisere, došli smo pred zanatsku radnju i trgovinu najpoznatije obitelji Filev, koja se tim poslom bavi od 1928. godine, i koja ima certifikat kvalitete za svoj biserni i filigranski nakit. Kadli, pita gospođa u dućanu, odakle smo.
– Iz Šibenika? Pa moja mama je Vjera Guberina, a ja sam u Šibeniku živjela do polaska u školu... – razdragana je gospođa čije ime treba vježbati da bi se točno upamtilo, a glasi Ohridija, Ohridija udana Filev, s ujcem Josom Guberinom na Zagrađu 19, i Andrijom u Trogiru.
I kad promisliš – kad bi vidjeli Kastoriju, na samom sjeveru Grčke, da nisu i tamo imali organizirani nastup!?!
Red nastupa, red obilazaka, red smija i zafrkancije od koje sve gori i – eto ti nas na povratku kroz Crnu Goru. A tu je šibenskoj prijateljska Gradska muzika Kotor. Dosadašnja dirigentica Martina dočekuje nas s djevojčicom u naručju već kao prethodnica u Bečićima, ostali kotorski glazbari s novim dirigentom Dariom Krivokapićem u Veljom mlinu u Radanovićima.
Bio je to susret prijatelja, gotovo pa rodbine, jer nijedna od te dvije glazbe ne putuje prema "gore" ili prema "dolje" a da se ne trefe, da ne sretne "svoje".