Ovoga petka u 20 sati u Gradskom kazalištu lutaka Split održat će Zvjezdan Ružić koncert nazvan po njegovom najnovijem projektu, “Pianotron”.
Trideset jednogodišnji Zvjezdan Ružić, rodom iz Rijeke, pijanist i skladatelj, peterostruki je dobitnik Porina te šesterostruki dobitnik strukovne nagrade Status u kategoriji jazz klavir, koju dodjeljuje Hrvatska glazbena unija. Zapitali smo ga o programu koji sprema za Split, ljubavi prema prirodi i nastupima na otvorenom, ali i o nekonvencionalnoj obradi hrvatske himne s kojom su Josipa Lisac i on nastupili na predsjedničkoj inauguraciji.
Reakcije na vaš nastup na inauguraciji veoma su različite, i već danima se ne stišavaju. Pojasnite nam zašto ste na ovakav način obradili himnu, kakva je bila suradnja s Josipom Lisac, i kakva je bila reakcija novoga predsjednika?
- Inauguraciju gospodina Zorana Milanovića pamtit ću po dvije stvari. Prva je, naravno, najveća svečanost u Hrvatskoj i tako važan dan za našu zemlju. Druga, jednako velika stvar za mene kao umjetnika je prva službena suradnja s Josipom Lisac, na koju me upravo ona osobno pozvala. Pitala me imam li ideju kako bismo mogli napraviti himnu. Odmah mi je na pamet pao moj Pianotron, već mi je čitava orkestracija svirala u glavi.
Ja sam napravio čitav instrumentarij u kojem sam spojio koncertni klavir i mellotron te ekstra zvukove koje sviram nogom, a koji daju pojačani efekt na određenim dijelovima skladbe. Josipa se oduševila mojom izvedbom na Pianotronu, a kada je ona na moj instrumental zapjevala, sve je nekako samo od sebe sjelo na pravo mjesto.
Presretni smo zbog izvedbe, dali smo toliko ljubavi u nju. Isto tako, predsjednik Milanović bio je oduševljen našom izvedbom, kao i brojni uzvanici njegove inauguracije. Danima smo oboje imali pozitivnu tremu za ovaj tako poseban nastup, i kao što sam rekao, meni je čast bila dvostruka - što zbog nastupa na najbitnijem događaju u državi, što zbog prve umjetničke suradnje s divom kao što je Josipa Lisac.
Zna lijeva što radi desna
Što ćete predstaviti splitskoj publici? Spajate starinski sintisajzer i klavir, kakav je efekt toga spoja i je li tehnički izvedba teška?
- U Split stižem sa svojim projektom Pianotron. Riječ je o spoju dvije najveće moje ljubavi: koncertnog klavira i mellotrona. Mellotron je prvi analogni sintisajzer kojega su još u šezdesetim godinama proslavili Beatlesi. Zapravo, riječ je o naizgled nespojivim instrumentima i ja sam zasad jedini koji ih je spojio na ovaj način.
Dok desnom rukom sviram koncertni klavir, lijevom rukom sviram mellotron, na kojemu mijenjam raznorazne zvukove, ovisno o atmosferi koju skladba potražuje.
Rekao bih da je Pianotron najbolji opis mog karaktera - dok koncertni klavir predstavlja onaj ozbiljni dio mene, mellotron sa svojim razigranim zvukovima predstavlja ono dijete u meni koje nikada ne želim izgubiti. Najveći mi je kompliment, koji gotovo uvijek dobijem i od struke i od publike, da moja glazba zvuči nekako razigrano i pitko.
Nikada ne skladam da bih dokazao nešto, nego da bih dočarao neki osjećaj, priču, nešto što sam doživio.
Sredinom ljeta prošle godine imao sam čast snimiti svoj četvrti autorski album, odnosno prvi album projekta Pianotron, pod imenom “Delightful F”, i to u dvorani koja je san svakoga glazbenika - Velikoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
Imao sam savršene uvjete, od akustike do koncertnog klavira, te sam izuzetno ponosan na ovaj album!
Upravo album “Delightful F” prezentirat ću splitskoj publici ovog petka. Jako se veselim s vašim sugrađanima podijeliti svoje priče, svoje skladbe, ostaviti dio sebe u toj dvorani i upoznati neke nove prijatelje Pianotrona, novu publiku.
Možete li odrediti glazbeni žanr u kojem stvarate ? Jazz je osnova, ali često spominjete pomicanje granica...
- Diplomirao sam jazz klavir na jazz konzervatoriju u Klagenfurtu. U jazz sam se zaljubio već u dvanaestoj godini. No, isto tako nikad se nisam stilski ograničavao u svom izričaju. Surađivao sam s brojim eminentnim glazbenicima iz pop i rock svijeta, kao i iz svijeta klasike. Uz to, veliki sam zaljubljenik u filmsku glazbu, imam svoj studio i zadnjih deset godina u slobodno vrijeme bavim se produkcijom.
Aranžirao sam za big bandove, kao i pop-pjesme. Sve te kolaboracije utjecale su na mene. A upravo u projektu Pianotron, odlučio sam stilski u potpunosti zanemariti sva pravila i ne opterećivati se kojem žanru moja glazba pripada.
Mislim, spojio sam instrumente koje nitko nije spojio, ta fuzija zvuka stvorila je neke potpuno nove i drukčije skladbe. U njima sam se bavio temama iz svog djetinjstva, nekim simpatičnim ljubavnim pričama, nekim mojim pogledima na život i svijet i željom da ljudima na koncertima barem u tih 90 minuta, koliko koncert traje, pružim mir i opuštanje.
Život je ubrzan, ljudi žive pod velikim stresom, sistem nikoga ne štedi, a meni nema veće nagrade nego kad nakon svojih koncerata vidim nasmijana lica i ljude koji mi zahvaljuju jer su doživjeli takvo meditativno stanje i sreću. Još uvijek ne znam koji je to stil glazbe koji Pianotron nosi, ali ajmo ga zasad zvati Pianotron stil.