Prvi koncert održali su 20. lipnja prije 27 godina zajedno s vinkovačkim Majkama i Satanom Panonskim. Na svom drugom koncertu nastupili su pred splitskom publikom s, tada još mladom, Dalekom obalom. Stizali su tada pozivi i iz Sarajeva, Beograda... No, priječili su ih roditelji iz jednostavnog razloga – bili su srednjoškolci. A rat je već bio na vratima...
Pogađate, pričamo o The Stringsima. Bendu, koji je bio dio "šibenskog novog vala". I, makar su trajali samo par ljeta, nekim su generacijama Šibenčana obilježili mladost.
Zato ih je protekle subote bilo lijepo vidjeti na Kulturaljki, koja je bila i povod da popričamo s njihovim frontmenom Mirom Odakom.
Svirali smo vrlo kratko
Od povratka svirkama mogli smo vas čuti na manjim pozornicama, u intimnijim prostorima. Sada ste napravili i svojevrsni iskorak. Prošlog vikenda nastupili ste na Kulturaljki, pred širom publikom...
– Nastup na Kulturaljki, ali i na Adventuri definitivno su iskorak. Posebno emotivan nam je bio nastup u prosincu, u đardinu, jer smo na tom mjestu 1991. godine održali jedan od naših najboljih koncerata pod nazivom "Dajmo miru šansu". Naravno, neki su nas tada poluozbiljno, u tipičnom šibenskom stilu zafrkavali da smo koncert tako naslovili zbog mog imena, a zapravo smo pjevali za mir u Hrvatskoj. Sjećam se da smo tada prodali više od 400 karata, što je danas nezamislivo i nekim većim bendovima. Mi smo, valja naglasiti, tada bili srednjoškolski bend. Publika nas je tada četiri puta vraćala na pozornicu, što u Šibeniku nije baš jednostavno postići.
Prve svirke imali ste 1990. godine. Kako je došlo do prekida u radu i zašto ste se uopće odlučili vratiti na scenu?
– Stringsi su svirali vrlo kratko. Bend se raspao već '92. godine. Nakon toga je svatko krenuo svojim putem. Većina članova benda je otišla na studij. Krešo Šakić je otišao u Zagreb, ja u Zadar... Jednostavno smo se rastočili. S obzirom da je taj bend bio i plod naše mladenačke strasti, zaluđenosti, većina nas je smatrala da se trebamo uozbiljiti. No, kako smo se zarazili glazbom, nismo dugo izdržali. Ja sam se nakon kratkog razdoblja preselio u Zagreb, gdje sam s Krešom osnovao novi bend, Krug. A Stringsi su se obnovili slučajno. Prije tri godine, za Dan svetog Patrika, trebali smo održati svirku u bivšem hotelu Krka. I tada nas se sjetio Igor Bergam. Svi smo bili jedinstveni u stavu da je riječ o zanimljivoj ideji. No, dogovor je bio da se "obnovimo" samo za tu priliku. Ta je gaža, međutim, poslužila samo kao paravan za povratak na scenu. Da se u nama upalila ona stara vatra potvrdio je i singl "Dolly bell".
Nemoguće je preskočiti ime vašeg benda, kad se priča o šibenskom rocku. Upravo u vrijeme, kad ste se pojavili na sceni, ona je bila na vrhuncu. Niste bili jedini rock bend u gradu, ali ste, po mnogima, bili glavne face!?
– Možda smo bili najpopularniji, ali ne i najbolji! Po meni je tadašnja Panika, a poslije Close Distance, bio bend koji je najviše "pizao" u umjetničkom smislu. Famozni Doc je također bio sjajna, autentična grupa. Na sceni je tada bio i K15. Mi smo, međutim, najlakše okupljali ljude. Zvali su nas na modne revije, dobrotvorne svirke... Gdje god bi svirali, uvijek bi se stvorio šušur. A i curice su nas volile. Ženski dio publike najviše smo privukli baladom "Tuđa žena", koja je poprilično naginjala na Indexe i Bijelo Dugme, nekad iznimno popularne bendove.
Ljeti će biti svirke...
Zadnje tri godine aktivno radite na novom materijalu. Nedavno ste snimili i novi singl "Postat ću žena"...
– Moja prvotna ideja je bila da temu te pjesme iskoristim kao scenarij za film. No, onda sam ipak odlučio snimiti pjesmu, i to u nešto opuštenijoj formi. Mislim da nisam neskroman kada kažem da je tema zaista dobra. Kad bismo imali dovoljno financijskih sredstava da je ozbiljnije proguramo na tržište, vjerojatno bi postala hit. Nažalost, tako stvari funkcioniraju na današnjoj glazbenoj sceni i u šoubiznisu. I to ne treba skrivati.
Članovi The Stringsa su, kao u "Šibenskoj baladi", razasuti, ali više u svojim profesionalnim obvezama, nego po svitu. Vi živite i radite u Zagrebu, ostatak ekipe je u Šibeniku...
– Zbog toga najčešće sviramo na "feeling", rutinu. No, mislim da, kao i nekada, ljudi od nas ne očekuju perfektne glazbene izvedbe, već dobru zabavu na koncertima, uz kvalitetan izbor pjesama iz njihove mladosti. Gro naše publike, ipak, čini generacija rođena krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Pripremaju li The Stringsi još neka iznenađenja?
– Za ovo ljeto spremamo projekt koji dosad nije viđen u Šibeniku. No, dok ne budemo imali konkretne obrise, još ne bih o tome. Naravno, uskoro ćemo održati promociju aktualnog singla "Postat ću žena". Imamo već dogovorene nastupe u Osijeku i Vodicama, a ljeti će, po običaju, biti više svirki nego u ostatku godine. Posebice, po šibenskim trgovima.
Isti sastav kao i prije 27 godina
Zanimljiv je podatak da ste ostali u istom sastavu, u kojem ste svirali i prije 27 godina!?
– Da, jezgra benda je i danas na okupu. Krešo Šakić na basu, Neven Računica na bubnjevima, gitarist Jure Rajčić, poznati odvjetnik Branimir Zmijanović, koji svira klavijature, i ja, kao vokal i gitarist. Ne smijem preskočiti ni Voju Markovića, koji je obećao da će nas ovog ljeta pridružiti na nekim svirkama. Nas šest smo činili udarnu postavu The Stringsa. No, s nama su nastupali i Mirko Pulić, i Marko Ramljak, koji danas svira s Gibonnijem...
