Matija Dedić o roditeljima, Gabi Novak i pokojnom Arsenu, glazbi, ljubavi prema šibenskoj Varoši... Moj otac u Šibeniku zaslužuje spomen

Nije lako Matiju Dedića upregnuti u razgovor za novine. Nije nam, doduše, pokušavao "uvaliti korpu", ali je dogovorenu šibensku ćakulu odgađao do trenutka, kad su mu obveze barem trenutačno bile "u stanju mirovanja", a stara kuća Dedićevih u šibenskom Varošu kao idealna za razgovor dvojice zaljubljenika u Šibenik. S mlađim Dedićem razgovarali smo nekoliko dana poslije atraktivnog koncerta Matije i majke mu Gabi Novak na Roškom slapu.

 

Sve više podsjećate na oca Arsena po uspjesima i silnim pozivima za nastupe. Samo još niste počeli pisati stihove!?
– Priznajem da nikada nisam ćutio talent za pisanje stihova. Da sam ga eventualno i osjetio dobro bih promislio imam li snage za takav umjetnički izlet. Izgledalo bi mi teško, preteško da se bavim poezijom kraj takvog pjesničkog autoriteta, kakav je bio moj otac – počeo je Matija.

Šibenčani su se s Roškog slapa vratili puni sjajnih dojmova poslije vašeg i majčina muziciranja, popraćenog šumom kraške ljepotice Krke. Jeste li i vi zadovoljni tom priredbom?
– Ni jednog trenutka nisam sumnjao u uspjeh koncerta. Ne razbacujem se frazama ni suvišnim riječima, kad kažem da je koncert bio predivan. Zato bih još jednom zahvalio Željku Petrešu i svim ostalim ljudima iz organizacije. Dakako, i upravi Nacionalnog parka Krka. Ruku na srce, bilo je lakše odsvirati dobar koncert nego nagovoriti moju dragu majku da nastupi sa mnom. Uspio sam je, kao što vidite, uvjeriti, pa sam time još zadovoljniji.

Vjerojatno ste zadovoljni i nedavno izdanim novim albumom "Male ljubavi...(susreti)", na kojemu ne svirate samo uspješnice oca Arsena, već i Gibonnija, Kemala Montena, Zdenka Runjića...
– Nakon teško ponovljivog uspjeha, koji sam imao s albumom "Matija svira Arsena", odlučio sam, uz pomoć predivne Merime Ključo, prvi put snimiti meni najdraže pjesme ostalih naših autora. Taj projekt je, dakako, namijenjen regionalnom tržištu. Htio bih istaknuti da mi je gotovo istodobno objavljen i novi nosač zvuka u američkom Chicagu. Već sam godinama involviran u američku diskografiju. No, tu se javljam otprilike svake dvije godine. I to s posebnim guštom.

 

Očito imate mjeru u diskografiji. Daleko ste od želje da neprestano "štancate" nove nosače zvuka. No, s obzirom na zanimanje, koje pobuđuju vaši uradci, neizbježno je pitanje kad planirate novi samostalni CD?
– Trenutačno bježim od toga iz različitih razloga. Prije svega, zbog osjećaja da sam sveprisutan. Do daljnjega neću ništa izdavati i zbog činjenice da paralelno izlazi puno uradaka, gdje surađujem s ostalim kolegama. Taj podatak mi dodatno potencira osjećaj da sam sveprisutan.

Dosta ste prisutni i u Šibeniku, rodnom gradu vašeg oca. Kao da majka Gabi i vi uporno ostvarujete obećanje kako ćete ubuduće sve više biti vezani za Šibenik. Staroj ste kući i dvorištu u šibenskom Varošu to bliži što vrijeme ide dalje?
– U pravu ste. Malo što može ugroziti istinu da je Šibenik uvijek ili, ako hoćete, zauvijek u mom srcu. Priznajem da je sada, kada više nema mog Arsena, ta povezanost na neki način sve veća. Taj osjećaj ne želim tumačiti samo prelijepim uspomenama iz djetinjstva. To je, jednostavno rečeno, tvrda i za me silno važna istina.

Nedavno je u Šibeniku boravio vaš stric Milutin zbog filma o šibenskom Varošu. Sve je više prisutna zamisao otvaranje Arsenova muzeja. Najavljuje se i manifestacija pod nazivom "Arsenovi dani". Očito, Šibenik još uvijek žali za vašim ocem...
– To nije teško primijetiti. Očito je i da postoje dragi ljudi koji imaju vizije i ideje u tom smislu. Zajednički pokušavamo napraviti spomen na Arsena koji mora imati kontinuitet. Sve što moj pokojni otac u potpunosti zaslužuje – završio je Matija Dedić.