Ovo mi je vjerojatno jedan od rijetkih, ako ne i jedini razgovor za medije u posljednje dvije godine. Počeo sam odbijati novinare jer najčešće dobivam pozive za gostovanja u televizijskim emisijama, u kojima je bitnije jesu li ti usklađena košulja i čarape, nego kakva ti je pjesma! – započeo je bez pitanja karizmatični Marijan Ban našu ćakulu na Brodarici.
Veliki Splićanin – a pritom ne aludiramo samo na njegovu visinu – ima neraskidive veze sa Šibenikom i Šibenčanima. Ne samo zbog činjenice da je nebrojeno puta zapjevao na pozornicama u Šibeniku i okolici. Ban je u legendarnoj Dalekoj obali, svojem prvom i jedinom bendu, surađivao s gitaristom Jadranom Vuškovićem, čija je baka sa Zlarina, i bubnjarom Zoranom Ukićem, čovjekom čiji su korijeni s Prvića. Jedan od pamtljivijih stihova pjesme "Osamdesete" je onaj u kojem Ban i društvo pjevaju kako su "snimke nosili (Šibenčaninu) Škarici i praznih se ruku vraćali". Marijan je za šibensko područje vezan i u svoje slobodno vrijeme. Kad poželi ohladiti glavu, uzeti predah od silnih nastupa, omiljena su mu odredišta Rogoznica, Primošten, Nacionalni park Krka... Na kraju krajeva, njegova je supruga Domina odrasla u Šibeniku.
Naravno, ni na kraj pameti nam nije bilo da s Marijanom pričamo o njegovom "stajlingu", jer bi nam vjerojatno u svom, simpatičnom stilu, kao u pjesmi "Tonka", poručio "Biži ća"! Povod ovom razgovoru bio je Banov nastup s Diktatorima na Brodarici, prije kojeg smo proćakulali o jednoj velikoj, bogatoj karijeri. Koja još nije rekla svoju posljednju riječ.
Nemam pjesmu za Šansonu
U Šibeniku ste u pravilu jednom mjesečno. Među šibenskom publikom i organizatorima koncerata ste omiljeni. I vama je, očito, gušt tu nastupati?
– Ne samo da svako malo tu sviram, nego i vrlo često sjednem na motor i "zapalim" prema Šibeniku. Nedavno sam krenuo prema slapovima Krke, ali me nisu pustili motorom unutra, pa sam krenuo dalje, za Drniš! Nikad se ne mogu dovoljno izguštati u ljepotama Hrvatske, a pogotovo Dalmacije. A kad pričamo o nastupima, najviše volim pjevati nešto manjim, intimnijim prostorima, kakvih je na šibenskom području dovoljno.
Kad sam krenuo s Dalekom obalom, mi smo radili pjesme upravo zamišljajući da ćemo nastupati na malim rivama, pjacetama ili lokalima, kakav je ovaj na Brodarici. Takvi me koncertni prostori napune energijom. Zato često odbijam nastupe u razvikanim, velikim prostorima, salama. Uvijek smislim neko dobro opravdanje da eskiviram te svirke.
Kad pričamo o vašim nastupima u Šibeniku, zanimljivo je da vas, za razliku od drugih Splićana, već duže vremena nema na Šansoni...
– Meni je Šansona najdraži festival, ali na nju ne dolazim iz razloga što nemam pjesmu! U zadnje vrijeme uopće ne nastupam na festivalima. Posljednji festival, na kojem sam zapjevao, bio je Zagrebački. Tamo sam pobijedio s pjesmom "Ne voliš me više". Tada su se potrefile neke stvari, pa sam odlučio nastupiti. Volio bih se vratiti u Šibenik, na Šansonu, jer sam se tamo uvijek lijepo osjećao.
Daleka obala je prošlo svršeno vrijeme
S Diktatorima svirate već deset godina. Uživate s tim mladim momcima?
– Oni su kao glazbenici, ljudi i kao ekipa za poželjeti! Danas je teško naći takav bend, s kojim nećete imati nikakvih problema u suradnji. Kad nastupam s njima, moje je samo da se pojavim i pjevam.
Nedavno su vaši bivši kolege iz Daleke obale, Zoki Ukić i Jadran Vušković, osnovali novi bend - Diogen. Je li bilo pokušaja oživljavanja Daleke obale?
– Ne. Daleka obala je prošlo svršeno vrijeme. Bend je prestao s radom prije 15 godina A. život je krenuo dalje. Ja sam mogao uzeti to ime kad smo se razišli, no nisam htio iz poštovanja prema onome što sam s Dalekom obalom napravio. Bitno je da njene pjesme i dalje žive. Slušaju ih i naši unuci. A to je lijepa stvar.
I dalje pišete za sebe, ali i za druge. Izgleda da je vaša inspiracija neiscrpna, jer ni novije pjesme ne zaostaju prema popularnosti za starijima?
– Sve to stoji, ali sam ja ostario! Imam 54 godine i postat ću dida za dva mjeseca. Ja bih u ovim godinama trebao biti razočarano zaljubljen. A to nisam! I zato ne želim ništa na silu raditi. Kad mi pjesma dođe, ja je uhvatim. Kao ribu. Ja nikad nisam pisao pjesme. One bi uvijek nastajale po pamćenju. One bi mi jednostavno došle same od sebe, tako da je svaka nastala u par minuta. Neke su na taj način i utekle, jer ih ne bih zapamtio! U zadnje vrijeme mi je problem što sve slabije pamtim! Koliko sam ostario, govori i to da katkad čujem svoje pjesme na radiju, a zaboravim da sam ih ja napisao! – završio je Marijan Ban našu ugodnu ćakulu u svom ležernom i zafrkantskom tonu.
Publika je bitnija od glazbenika
U zadnje vrijeme do izražaja previše dolaze ekscentrični glazbenici. Kod vaše publike, međutim, prolazi baš ta vaša jednostavnost u nastupu. Između ostalog, kratke, ali slatke najave pjesama u kojima ne govorite puno, a kažete sve...
– Meni je pjesma uvijek u prvom planu. Ja sam manje bitan od nje. Nju je bitno na najbolji mogući način prenijeti publici. Svaka moja stvar predstavlja pričice, sličice ili doživljaje iz života. Ja publiku nikad nisam lagao. Čak ni u pjesmama! I to su oni, očito, prepoznali. I još jedna stvar. Pjevač nikad ne smije pomisliti da je bitniji od publike. To, što smo mi ispred mikrofona i ispod reflektora, ne znači da smo pametniji od ljudi koji nas slušaju. A publika mene voli, kao i ja nju. Nema tu posebne mudrost.
