Stara je istina da o ukusima (ili neukusima) ne treba raspravljati. Zato, neovisno o glasnim i nešto tišim grintanjima, možemo glazbeni program pripremljen za Adventuru i dane oko Silvestrova u najmanju ruku proglasiti raznovrsnim. Tu su, dakako, i "Božićne čarolije" i brojni božićni koncerti, koji već desetljećima završavaju, po nepisanom pravilu, efektnim muziciranjem Šibenske narodne glazbe u dobrom starom kazalištu. No, ugodno (pred)božićno ozračje ne može prebrisati i osjećaj zabrinutosti zbog svega što se zbivalo u Krešimirovu gradu, pa i Šibensko-kninskoj županiji, u godini koja je na izmaku glede (klapske) pisme i estrade uopće.
Kada je prije petnaestak godina na pristojan način i svojim ugodnim baritonom legendarni solist klape Maslina (i Šibenik) Branko Bubica, u ugodnom društvu na Jadranovu bazenu u splitskom Zvončacu, zapitao pokojnog Zdenka Runjića "Koji su osnovni ciljevi Splitskog festivala zabavne glazbe?", dobio je jasan i nedvosmislen odgovor.
– Temeljni je cilj festivala lansirati tri-četiri nova hita, pa i dugoročno poneki evergreen. A kako se sve zbiva u Splitu, nastojimo promovirati neko novo splitsko ime, ali i pružiti ruku nekom od posrnulih splitskih izvođača – odgovorio je Runjić.
Ako bismo kroz tu prizmu promatrali zadnje festivalske večeri "Dalmatinske šansone", teško bismo našli razloga za veliko (šibensko) zadovoljstvo. Posebice kada je riječ o ovogodišnjoj "Šansoni", na kojoj je u svojoj neviđeno uspješnoj glazbenoj proizvodnji zatajio čak i veliki prijatelj festivala (i grada Šibenika), riječki Splićanin Neno Belan, koji je dosad po nepisanom pravilu svaki put napisao najizvođeniju (šibensku) festivalsku skladbu. Da ne govorimo o teško prihvatljivom podatku kako su na večeri novih skladbi riječki izvođači, vjerovali ili ne, bili brojniji od šibenskih!
"U nedostatku potencijalnih hitova publika je više pljeskala boljim izvođačima nego dobrim pjesmama." Tako je napisao jedan od glazbenih kritičara.
A znate li kako jedan od ravnatelja "Šansone" reagira na takve i slične napise!? Nekoliko mjeseci digne pozdrav autorima takvih i sličnih tekstova. I tako više puta.
Takvo ponašanje jamačno ne pridonosi želji da se "Dalmatinska šansona", kao nova vrijedna svojina glazbenog Šibenika, vrati na staze stare slave. Neovisno o nekim objektivnim teškoćama.
– U hrvatskoj je zabavnoj glazbi velika kriza autora. Taj se problem mora osjetiti i na šibenskom festivalu – kazivao nam je vlasnik diskografske kuće "Scardona" Branko Paić, koji se iz "svojih razloga" malo udaljio od "Šansone".
Paić se jamačno ne slaže s, doduše, neslužbenom rečenicom "kako se 'Dalmatinska šansona' prošlog ljeta, konačno, riješila klapa". Pa, klape su lansirale dva možda najveća hita (evergreena) sa šibenskog festivala: "Da te mogu pismom zvati" (Maslina) i "Zora bila" (Intrade)! A bilo je tu i još drugih uspješnih uradaka, poput Cambijeva "Ne more mi bit" i drugih.
Zbog svega spomenutog, čelni ljudi "Šansone" morali bi se otvoriti prema gradu, pa i šire, a ne zatvarati u krugove (lažnog) samozadovoljstva.
– Ja sam bio apsolutni gazda Splitskog festivala, ali sam svejedno bježao od prakse da sam odlučujem o konačnom izboru pjesama. U pravilu bih osnovao žiri za izbor novih pjesama da bih lakše riješio neke vlastite dvojbe – kazivao nam je početkom ovog stoljeća pokojni Runjić.
Ako bismo se vratili na temu (ne)forsiranja klapa, onda za lošiji tretman domaćih klapa festivalski ravnatelji imaju debelo opravdanje u trenutačnom stanju u šibenskom klapskom životu. Većina se klapa pomalo udaljila od svojih nekad sjajnih pozicija ili, pak, nestala sa scene. Samo se na svoj način koprca Sebenico, koji je objedinio pjevače iz više (nestalih) klapa. Temu odnosa ženskih klapa i "Šansone" nema smisla ni otvarati, s obzirom da je umjetnički ravnatelj Dušan Šarac nekoliko puta bez pardona jasno izrazio svoju nesklonost prema djevojkama koje njeguju klapsku pismu. S časnim iznimkama fureštih djevojaka (riječka Luka, kaštelanski Neverin).
Sve spomenuto ima i pomalo tužan okus s obzirom na činjenicu da su klape proslavile Šibenik. Možda bi sve češća jagma klapa (i klapica) za gažama, teškim nekoliko stotina kuna po pjevaču, bila manje intenzivna da imaju bolji tretman. Otkako je svijeta i vijeka, šibenske klape, od legendarne klape Šibenik do najfriškijeg Žirja, nisu dobile ni lipe iz gradskog proračuna u smislu godišnje dotacije. Suprotno tome, u susjednim Vodicama "kulturni" proračun i te kako poštuje tamošnje Bunare i Oršulice. S po nekoliko desetaka tisuća kuna godišnje.
Pomalo je tužna i spoznaja da na reprizi najboljih klapa ovogodišnjeg "Omiša" u zagrebačkom "Lisinskom" nije bilo ni jedne jedine šibenske klape. A nekad su u jednoj godini "Omiš" znale pokoriti s po tri ili više klapa. Davno Šibenik, Jadrija i Bonaca, a ne tako davno Teuta, Skradinke, Fortica, More i Bilice.
Klape su, uostalom, rodile i trenutačno najuspješnije šibenske vokalne soliste Đanija Stipaničeva (klapa Dalmati) i Marka Škugora (klape Dubrava, Sebenico, Kampaneli). Obojica su, nema sumnje, najveća utjeha zbog pomalo sušne šibenske glazbene godine. Tko zna, međutim, koliko će Đani izdržati u trokutu Kazalište "Komedija" – solistička karijera – "Četiri tenora"!? Suprotno tome, Marko se već, zbog solističke karijere, odrekao "Četiri tenora". S više slobodnih termina juriša lako i nezadrživo prema vrhu hrvatske estrade. Kao "novi Coce" ili "novi Vice", svejedno.
Marko i Đani, ali i (makar posrnule) šibenske klape zaslužuju, nema sumnje, puno više šibenskog poštovanja. Jednako kao i šibenski autori i klapski zanesenjaci. U godini koja je na izmaku Krešimirovu gradu ne služi na čast da je vrhunski pjesnik Krste Juras ("Šibenska balada", "Dalmacija u mom oku", "Šibenske kale"...) dobio svoju autorsku večer na Splitskom festivalu, ali ne i na "Dalmatinskoj šansoni", u svom rodnom Šibeniku.