Bez Olivera, ali s Oliverom u mislima i srcima, baš onako kako je on htio - s njegovim odabirom gostiju i pjesama - oko desetak tisuća okupljenih u emocijama nabijenoj atmosferi, kroz neke od njegovih najljepših pjesama prisjetilo se neprežaljenog Olivera koji nas je prerano napustio u srpnju 2018. godine.
U jesen 2017. godine kada je Oliver Dragojević najavio veliki koncert u Spaladium Areni povodom svog 70-og rođendana, kojeg je silno želio proslaviti sa svojim voljenim sugrađanima, nismo mogli ni slutiti da će se umjesto rođendanskog slavlja održati koncert u sjećanje na obožavanog glazbenika. Na samom početku ovog spektakla, uz škripu drvenih vesla i šum mora pred raznježenim auditorijem na velikom platnu prikazana je snimka Olivera čije moćne riječi su taknule sve prisutne:
„Ako ja usporedim sebe s nekim koji će nestat, pa će radi toga neko nešto...to znači da sam sebe stavljam u te legende takozvane šta me zovu sad već dok sam još živ. Znači, ja na to ne pristajem. U tom trenutku moš samo njegova djela...slikaru gledaš slike, moje ćeš pisme slušat i to je sve. Nema tu filozofije. Društvo odnosno prijatelji će te imat u srcu, oni će znat kakvi si bija čovik i to. A ono ostalo...neće se promijenit ništa. Samo njega neće bit fizički, a ostalo, djela neka koja je ima će ostat i to je to."
A tako je i protekla večer, u prisjećanju na glazbenika kroz ono najdragocjenije - njegove pisme, u interpretaciji nekih od njegovih bliskih prijatelja i suradnika. Čast glazbeno otvoriti večer pripala je Zagrebačkoj Filharmoniji pod ravnanjem maestra Alena Bjelinskog i zboru Izvor koji su zajednički izveli „Trag u beskraju", uslijedila je „Pismo moja", a Spaladium Arenu zapljusnuli su valovi emocija. Filharmoniji i zboru na pozornici se priključio virtuoz usne harmonike Antonio Serrano te zajedno s njima izveo sjajnu interpretaciju pjesme „Nevere". Gospodin Serrano je predstavio sljedećeg gosta - Tedija Spalata koji je osjetno dirnut pozdravio okupljene. Ovom velikom Oliverom prijatelju na bini se pridružio gitarist Elvis Stanić te dvojac je uz pratnju zbora i Filharmonije odsvirao „Zelenu granu žutog voća".
Tedi je potom pozvao Oliverove vjerne pratitelje kroz više od dva i pol desetljeća - Dupine. Nemoguće je bilo ne osjetiti kombinacija sjete, tuge, ljubavi i ponosa tijekom njihovih izvedbi „Skandaline/Malinkolija/Oprosti mi pape". S posebnom nježnošću Tedi Spalato se prisjetio se Oliverove poruke u njegovom posljednjem javnom obraćanju 2018. godine kada mu je dodijeljena nagrada Porin za životno djelo: „Ča je život vengo fantažija?" što je ujedno bio i uvod u istoimenu pjesmu koja je popraćena gromoglasnim aplauzom. Sljedeći Oliverov „odabranik" bio je violončelist Stjepan Hauser koji je s Elvisom Stanićem i Filharmonijom odsvirao instrumental „Romanca" koji je u potpunosti ganuo publiku.
Nakon ove fantastične izvedbe,tiho i neprimjetno za klavir je sjeo Petar Grašo i svojim snažnim glasom dao novi život Oliverovim klasicima „Vrime božje", „Dva put san umra", „Bez tebe"/"Nedostaješ mi ti". Intimno, jednostavno i moćno, tako je najbolje opisati Grašinu interpretaciju kojom je odao počast svom dragom Oliveru. U moru osjećaja koje se uzburkalo u Spaladiumu, jedan od intenzivnijih trenutaka nastao je tijekom pjesme „Ostavljam te samu" kada je na video zidu u jednom dijelu puštena snimka Oliverovog pjevanja.
Uslijedile su „Vridilo je", „Magdalena" u izvedbi Stjepana Hausera i Zagrebačke Filharmonije, „A kad mi dođeš ti" i „Tko sam ja da ti sudim". Uskoro je na pozornicu stupio emocijama vidljivo obuzet Gibonni. Njegov čitavi segment istovremeno je bio prekrasan i bolan. Publiku je pozdravio s „Dobar dan", a nastavio s baladom „Lipa moja" i „U ljubav vjere nemam".
Među brojnim Oliverovim nezaboravnim pjesmama jedna je ipak „kraljica" – legendarna „Cesarica". Emotivnom Gibonniju, publika je pomogla otpjevati ovu moćnu skladbu koja baš nikoga nije ostavila ravnodušnim. Nakon takve veličanstvene izvedbe, emocije u dvorani bile su na samom vrhuncu, a Gibonniju su se na bini pridružili Grašo i Tedi te su zajedničkim snagama otpjevali posebnu posvetu Oliveru: „Nocturno", a potom su uslijedile „Moj lipi anđele", „Vjeruj u ljubav", a veliko finale bila je pjesma „Ispod sunca zlatnoga".
Svi izvođači ispraćeni su monumentalnim pljeskom, a intenzivne emocije zadržale su se još dugo, dugo.... Emotivna izvedba za emotivnom izvedbom „parala" je publiku i izvođače. Oliverova prisutnost bila je gotovo opipljiva kroz njegove pjesme, baš kako je i htio. Jer dok god postoje oni koji ih se sjećaju, on će kroz njih živjeti, ostavljajući zauvijek svoj „trag u beskraju".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....