Snimiti album san je, valjda, svakog benda, pa tako i priča o šibenskim glazbenicima koji su nedavno objavili svoj prvi nosač zvuka ne bi trebala biti nimalo neobična.
No, ona to ipak postaje kada se zna da su svoj prvi CD snimili u mjestu za koje većina ljudi u Hrvatskoj nije ni čula, a kamoli da bi mogla pretpostaviti da se tu nalazi vrstan glazbeni studio, u – Gaćelezima. Neobična i zato što iza albuma stoji bend nazvan po mjestu još neobičnijeg naziva u zaleđu Šibenika – Konjevratima, te intrigantna i po tomu što u srcu Dalmacije, odrasli muškarci i jedna žena pjevaju i sviraju country!
Koliko im se ta glazba uvukla pod kožu sada svjedoči njihov glazbeni prvijenac nazvan Blue Moon of Kentucky prema istoimenom bluegrass klasiku, a na albumu je još 12 country standarda.
Istina, poznavateljima ovdašnje glazbene scene ništa od toga nije neobično i neočekivano. Jer, tko u Šibeniku nije čuo za Konjevrate, to jest, u slobodnijem engleskom prijevodu, Horse’s Back? I tko još ne zna da iza svega stoji glazbenik i glazbeni pedagog Jure Celić, čovjek koji s podjednakom predanošću i strašću drži nastavu violine u Glazbenoj školi Ivana Lukačića, vodi Gradski komorni orkestar, a donedavno i mnoga kulturno-umjetnička društva i klape. Uz violinu, svira i violu, mandolinu, a u Šibenskoj narodnoj glazbi svirao je saksofon.
U mlađim danima, njegov instrument bila je bas gitara, a odnedavno ovom popisu pridodao je i fiddle, “američku” violinu bez koje nema ni pravog country zvuka.
Zašto country ne prolazi u Dalmaciji
Premda klasičar po obrazovanju, Celić je sve samo ne “klasika”. Neuobičajeno i neočekivano – u njegovu je slučaju i te kako dobrodošlo. Uostalom, sve je, ionako, samo muzika.
- Horse’s Back postoji desetak godina i svašta smo svirali kroz to razdoblje i šlagere i evergreene i klasiku i blues, ali uvijek i country. U početku je Horse’s Back imao i 20-ak članova, mahom mladih i učenika glazbe, a onda su oni otišli na studij, ostali smo mi stariji. Posljednje dvije-tri godine profilirali smo se i sviramo samo country. Slobodno mogu reći da su za to krivi gitarist Mario Jakelić i basist Vladimir Markovčić, koji slušaju country i bez kojih ovo ne bi bilo moguće. Mi smo cover bend i sviramo klasike countryja – objašnjava Celić koji je kao osnivač i šef benda zapravo jedina konstanta u svim dosadašnjim postavama Horse’s Backa.
Naravno, uz pjevačicu Saru Lovrić Caparin, koja je, da priča o ovom šibenskom bendu nastavi biti “pomaknuta”, po struci akademska kiparica, a zaposlena je u šibenskom Hrvatskog narodnom kazalištu gdje radi kao kostimografkinja čiji je rad sve hvaljeniji i privlači sve više pozornost kazališnih krugova diljem Hrvatske.
Country je apsolutni “in” u svijetu, tvrdi Celić, ali ne i kod nas. Ali, za to, dodaje, postoji logično objašnjenje.
- Kod nas country nije “in” zato što smo mi zemlja bogata folklorom. Dalmacija ima svoj country, a to je klapska pjesma!
No, country nije samo glazba, puka asocijacija na Ameriku, vesterne i kauboje, to je način življenja i bez toga nema ni dubljeg poniranja pa tako ni dobrog sviranja, smatra Celić.
- Ta je glazba sukus svega. Nastala je već krajem 19. stoljeća i razvija se i grana u mnoge podžanrove tijekom 20. stoljeća. Američki country nastao je pod utjecajem Europe i Afrike, a ono što se proširilo Europom, nešto je drugo. Popularan je u Njemačkoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj... gdje se održavaju festivali country glazbe. U Njemačkoj postoji jedan country grad sa crkvom, klubovima, hotelom, konjima, bizonima, Indijancima... - zaneseno će Celić te dodaje kako Horse’s Back svira američki country i želja im je nastupati po tim festivalima.
Američki život usred Šibenika
I dok u vanjskim obilježjima svoju ljubav prema countryju pokazuje šeširom bez kojeg ne nastupa, kaubojske čizme ne nosi. Grozno mu stoje, kaže, ali to je ionako samo izvanjski, nevažan faktor.
- Oduvijek sam slušao country, ali nisam ulazio dublje u tu glazbu, dok je nisam počeo svirati. Nama klasičarima nije se lako prebaciti na taj način sviranja, jer je drugačiji po mnogočemu, među ostalim, tu nema fraza koje zapamtiš i ponavljaš kao u klasici, nego stalno nastaju neke nove. Žestoko sam svirački ušao u tu glazbu, a kada kažem da je to i stil života mislim na slobodu, na jedan polunomadski način života gdje se, kako je to u Americi, stalno putuje iz mjesta u mjesto i svakog dana svira. Isto kao što je dalmatinska pisma znači jedan stil života, a to su iće, piće i druženje – navodi Celić ističući kako je krajem 80-ih prošlog stoljeća country glazba postala veliki biznis i danas se oko nje vrti ogroman novac.
- Imao sam želju snimiti ovaj album, ali je to vrlo zahtjevan projekt, a u Šibeniku nema ni uvjeta da ga snimimo. Slučajno sam upoznao AntuTonija Lasana koji je dugo vani svirao. Vratio se iz Njemačke i u Gaćelezima otvorio studio. A to je prava američka priča, zar ne? Lasan je producent albuma, a ja supervizor. Godinu dana smo radili na tom projektu, snimali, nasnimavali vokale, gudače.. Potrajalo je dok smo pronašli pravi zvuk. U početku sam svirao na jednoj violini, a onda zaključio kako to ne valja. Iz Amerike sam nabavio fiddle i onda smo dobili taj zvuk. Kako na albumu imamo i dosta gostiju, među njima i gudače imamo i jedan simfonijski zvuk – zadovoljan je Celić koji je u posljednje vrijeme znatno reducirao svoje brojne izvannastavne glazbene aktivnosti.
Želi se, kaže, još više posvetiti onomu što najviše voli: Bachu i countryju, odnosno Gradskom komornom orkestru i Horse’s Backu.
- Pokušavam živjeti američki život u Šibeniku. Radim u školi, vodim neki orkestar i imam country bend. I to je američka priča – smije se Celić.
- Ostavio sam se KUD-ova, klapa, drugih bendova i orkestara... Jako volim to što radimo u Gradskom komornom orkestru. Kada sviramo Bacha osjetim neviđeni mir, a country za mene znači slobodu, da sjedneš na motor, na Harley Davidson, staviš violinu na leđa i putuješ po country festivalima po Europi i sviraš.
Ruby i Bach kao inspiracija
Moja je inspiracija i jedna akrobatska plesačica umjetničkog imena Ruby koju sam upoznao nakon jednog koncerta i bit će joj drago ako u ovoj priči o countryju pročita i svoje ime. Puno slušam i skidam to što radi Stuart Duncan, virtuoz na fiddleu. Fasciniran sam kako svira, ali mi je to teško uhvatiti. Amerikanci, za razliku od nas, počinju svirati u praksi, u orkestru ili bendu, odmah čim počnu učiti glazbu. To je kao NBA košarkaši koji stalno imaju utakmice i igraju, tako i oni svaki dan sviraju. A ta je praksa važna. Amerika je ogromno tržište, imaju bezbroj klubova i možeš samo doći, sjesti i svirati. A di ćeš u Hrvatskoj? Eventualno, ljeti na nekoj gaži, u organizaciji neke turističke zajednice. Budućnost country benda u Hrvatskoj je - nikakva, ali kada počneš svirati tu glazbu, ne možeš vjerovati koliko je ona genijalna – pomalo je skeptičan Celić ali se, unatoč tomu, nada kako će već ovoga ljeta s nekih trgova i terasa dopirati živa svirka upravo šibenskog Horse’s Backa.
