Četvorica mušketira i muškardina Šibenske narodne glazbe (ŠNG), nositelji časnog Velereda ŠNG-a, zajedno broje oko 220 godina aktivnog sviranja u orkestru. Njihov ukupni staž premašuje neprekinutih 175 godina trajanja i same Glazbe, kojoj su poklonili sate i sate slobodnog vremena i čitav jedan usporedni život sudjelujući u tužnim i radosnim trenucima ljudi svoga kraja.
– Velered ŠNG-a, inače najstarijega glazbenog društva u županiji i najstarijega puhačkog orkestra u zemlji, dodjeljuje se u znak počasti i zahvalnosti našim članovima za kontinuiranih 50 godina sviranja u orkestru. Neke druge glazbe, poput naših prijatelja iz Trogira, svojim veteranima daruju posebni prsten, a mi smo se odlučili za medalju zlatnoga sjaja u obliku lire na plavoj svilenoj traci koja oko vrata završava kao leptir-kravata – kaže Darko Gulin, udaraljkaš koji je navršio 55 godina glazbarskoga staža.
Jednako toliko broji i Ljubo Šokota, bubnjar i činelist, a još više od njih Boris Štrkalj s navršenih 59 godina aktivnog sviranja. On je prvi, 2014. godine, oko vrata stavio medalju za pola stoljeća vjernosti Šibenskoj narodnoj glazbi.
Na uobičajenom Novogodišnjem koncertu ŠNG-a u HNK-u Šibenik, Velered ŠNG-a svečano je dodijeljen i četvrtome glazbaru, trubaču Jošku Baljkasu. On je Velered trebao dobiti prije dvije godine, no to je zbog pandemijskih restrikcija u svakodnevici uslijedilo tek potkraj prošle godine.
Svi su oni imali 12-ak godina kada su iz male glazbarske škole ušli u orkestar.
– Ušao sam u 71. godinu života i sigurno ću biti u Glazbi koliko god me bude služilo zdravlje – kaže Boris Štrkalj i s ponosom ističe da je u plejadi glazbara jedini od njega više staža imao šjor Joso Gojanović Rakić, čak 65.
Psine i zafrkancija
Uz Rakića, pedeset godina aktivnog sviranja u dugoj povijesti orkestra koji žilavo traje i odolijeva svim mijenama napunili su Dominik Dume Milović, Dante Aleksa, Jakov Terzanović Đakometo i Ivić Mikulandra, rečeni Kofta. Neki od njih bili su glazbari od početka 20. stoljeća, a neki su u orkestar ušli između dva rata.
– Nakon njih, prošlo je sigurno pola stoljeća dok ljudi iz ovoga našeg naraštaja nisu ispunili tolike godine neprekinutog sviranja u Glazbi – objasnio je Darko Gulin, do prije nekoliko godina dugogodišnji predsjednik društva. Gulin je i publicist s više izdanih knjiga povijesne tematike, a među ostalima objavio je i sjajnu monografiju Šibenske narodne glazbe, iznijevši ne samo sve dostupne arhivske podatke od utemeljenja društva do suvremenih dana, nego i posebno poglavlje s upravo urnebesnim anegdotama iz svakodnevice glazbara.
Psine i zafrkancija ljepilo su glazbarskog života, važni jednako koliko i ljubav prema muziciranju, govore uglas naši sugovornici. Razgovarali smo u Domu glazbe, smještenom možda u najkraćoj šibenskoj ulici koja se unatrag dvadesetak godina zove – gle čuda – Ulica Šibenske narodne glazbe, što samo svjedoči koliko je taj orkestar duboko ukorijenjen u kulturnu mapu Šibenika.
Svi su pod dojmom uspjelog Novogodišnjeg koncerta, koji je, ističe Ljubo Šokota, publici vratio ŠNG kao glavnog izvođača.
– Mislim da je to najbolje izdanje naše glazbe, onako kako ga naši poklonici najbolje prihvaćaju. Maestro Damir Marušić, dirigent i umjetnički voditelj, napustio je višegodišnju praksu sudjelovanja gostiju, najčešće pjevača kojima smo zapravo prateći orkestar – ocjenjuje Šokota, a Baljkas ga je dopunio s konstatacijom da je i za njega najbolje izdanje glazbe kada svira kao big band.
Glazbari s pedeset i više godina sviranja doživjeli su i iznijeli stilsku preobrazbu ŠNG-a s dolaskom maestra Damira Marušića. Znajući za potencijal orkestra koji čine kvalitetni amaterski glazbenici, visoko je postavio ljestvicu, tako da se u muziciranju potpuno izgubio onaj staromodni zvuk “pleh glazbe”, koji je gotovo pa donedavno pratio sve slične glazbene sastave. Doživjeli su oni i najsjajnije trenutke orkestra za koji im kucaju srca, budući da je Glazba nakon toga stilskog zaokreta triput sudjelovala na svjetskom natjecanju orkestara u Nizozemskoj i svaki put s ponosom se u Šibenik vraćala sa zlatnom, srebrnom i brončanom medaljom.
Od stoljeća sedmog
Za pamćenje je bila i fešta u Domu glazbe nakon Novogodišnjeg koncerta, za što veterani punih usta hvale upravu društva na čelu s predsjednikom Mariom Paićem. Svečar Joško Baljkas s časnom medaljom oko vrata izazvao je urnebesni smijeh kada je harmonikašu Bori Ercegu, koji je neumorno zabavljao društvo, umjesto da zatakne novčanicu za mijeh instrumenta, provukao kreditnu karticu.
”A ja sam doživio pohvalu od vlastite žene”, dometnuo je Boris Štrkalj smijući se.
Oduševio je bolju polovicu time što prvi put “od stoljeća sedmog” nije dočekao zoru na nekoj glazbarskoj fešti. Doduše, povjerio se Boris za još nešto. A to je da mu žena dandanas stavlja pod nos da je s Glazbom otišao na turneju u Francusku i ostavio je samu s kćerkom koja je tada imala šest mjeseci! Pa tko bi zdrave pameti propustio prvo gostovanje ŠNG-a u inozemstvu!?
Veselice u Domu glazbe na blagdan svete Cecilije, zaštitnice glazbe, pa za Martinje, kada se priređuje kušanje vina, te potkraj godine, poslije Novogodišnjeg koncerta, poznate su u cijelom gradu. I ovaj novinar svjedok je da nitko ne ode kući ni gladan, nit’ žedan, čak i zalutali pas, kao jedan foksterijer prije 15-ak godina, koji je u Domu glazbe također dobio porciju pečenoga i zdjelicu vode.
– Srasli smo s Glazbom i ona s nama. Ja uvijek kažem da sam preljubnik; vlastitu ženu varam s glazbom desetljećima – kaže Ljubo Šokota.
Za razliku od njega, supruga Duška, inače prva glazbarica u ŠNG-u, kada se udala i rodila, napustila je orkestar. Svirala je u Glazbi i njihova starija kći, kao i kći jedinica Borisa Štrkalja. Oboje djece Darka Gulina bili su glazbari, a vrstan klarinetist bio je i brat Joška Baljkasa. Ima još primjera da su roditelji i djeca svirali zajedno; pripadnost Glazbi nerijetko se nasljeđuje, kao kod vatrogasaca.
– I sad, neka neko posumnja da ne volimo ovu našu Glazbu! Pa ne bi u tom slučaju, dali i vlastitu djecu u orkestar – zaključio je Boris Štrkalj.
Doduše, već dugo vremena glazbari ne ostaju u orkestru dočim upišu fakultete, no to je, veli, razumljivi danak vremena. Izuzmemo li boljke uvjetovane “godinom proizvodnje” ili prevedeno, Štrkaljevo kronično istegnuće lijevoga gležnja, Gulinov išijas, Šokotino zategnuće ramena i Baljkasove probleme s vratnom kralježnicom, vitezovi glazbarskoga Velereda voljni su biti u svome orkestru kojem su dali drugu polovicu života – do posljednjeg daha. Iz daljine gledajući, lira na njihovoj medalji podsjeća na zlatno srce. Nije to slučajno!
Amaterizam je i lijep i proklet
Joško Baljkas kaže da je glavni razlog njegova pristupanja Glazbi bila 10-dnevna turneja u Makedoniju 1970. Očekivao je da će se i on naputovati i obistinilo se. Povukao je u Glazbu i mlađeg brata, a počeo je svirati pod predsjednikovanjem svoga oca Stipe, bivšeg trubača. Stipe Baljkas bio je važan vođa uprave u razdoblju Glazbe 60-ih godina, jer je probio začahurenost tada starih članova koji nisu nigdje putovali niti su razmišljali o pomlatku nametnuvši im Malu školu za izobrazbu svirača.
U prvome valu, 1964., izišla je pod pedagoškom palicom sjajnoga klarinetista Ive Trutina generacija Bore Štrkalja, a kasnije je maestro Grgo Žonja obrazovao čitavu novu, pionirsku glazbu, čime se osigurala solidna baza. Iz tog su drugog vala ponikli i Gulin i Šokota i dvije godine poslije otišli na putovanje u Makedoniju. Šokota je tada ostao bez ijednog dinara izgubivši sav džeparac na bankucu, no uspio je vratiti dio šoldi iznajmljujući svoj kufer kao stol za kartanje, prisjetio se Darko Gulin, kojemu su kao dječaku od nepunih 13 na dugome putu nedostajali roditelji.
Kako kaže Ljubo Šokota, amaterizam je lijep i proklet istodobno. Jer, i od amatera se traži trud i što bolja razina sviranja, a imaju vlastite poslove od kojih žive i svoje obitelji. Po toj logici, govori, Glazba bi došla na treće mjesto. A često je bila na prvom!