Hvala svima na čestitkama. Nisam u prilici svima odgovoriti, te im ovim putem zahvaljujem. Sve su to čestitke od srca. Većinu ljudi znam, to su oni koji me vole i poštuju, to su moji prijatelji.. Nadam se kako ću se sresti s dosta njih idućih dana, te im tad zahvaliti. Drugim odgovoriti porukom – Ivica Tucak je zatrpan čestitkama. Teško mu je bilo reći je li s više ili manje nego kad je osvojio zlato na svjetskom prvenstvu 2017. u Budimpešti, ali napunio mu se ‘inbox‘. Nije uspio, kaže, sve poruke ni pogledat.
Šibenčanin je kormilo preuzeo nakon što je Ratko Rudić odveo Hrvatsku do naslova olimpijskog pobjednika 2012. godine. Nastavio je niz koji je započeo najtrofejniji trener svih vremena. Zaustavljen je 2020., kriva je i korona, a sušna je bila i 2021. godine. Međutim, nakon kiše sunce. Kad ste osjetili kako će se na kraju Eura pjevati Lijepa naša?
- Ne znam hoću li biti prepotentan, ali od samog početka finala. Točnije, bio sam uvjeren nakon sastanka, a naslućivao sam to nakon pobjede protiv Italije. Već u autobusu od Spaladium Arene do hotela, te na večeri u hotelu muk, muk, muk, kao da je netko umro, a to je bio znak kako je zlato cilj. Ne mogu reći kako je to značilo da je zlato naše, ali igrači su razmišljali o njemu, nisu u tom trenutku bili zadovoljni plasmanom u finale i osiguranom medaljom.
Nekoliko puta je Hrvatska imala priliku pobjeći Mađarima u finalu. Nije uspjela. Bilo je neizvjesno do kraja.
- Iako smo primili ona prva tri pogotka nespretno, nakon te prve četvrtine i rezultata 3:3 sam rekao: ‘Momci, neka nam daju svaki put gol na ovaj način...‘ Sjetite se samo onog nevjerojatnog gola Molnara s desnog krila, dijagonala. Uglavnom, rekao sam im: ‘Momci, samo ne ispadat iz dogovorenog. U obrani ne dozvoliti da nam ‘bombardiraju‘ Marka na vratima, i to po cijelu ‘trista‘ izbačaja, po cijelu ne znam koliko peteraca, izlazite na vanjski šut!‘. I sad kad je sve završilo, to smo odradili više nego dobro. Dogodio se pad koncentracije u nekim trenucima, ali to je normalno. I kad sam sve to vidio, a rekao sam vam što je bilo nakon pobjede protiv Italije do utakmice s Mađarima, bio sam uvjeren kako je to, to. Stoji, imali smo tijekom finala prilike odvojiti se. Nismo, ali kad ekipa funkcionira na način na koji smo mi funkcionirali, ne samo u finalu, već cijeli turnir, onda je to momčad koja ide do kraja što smo i napravili.
Uvijek je glasan, viče, skače, ‘grmi‘, ispravlja što nije dobro. Sad se nije čuo, a nije jer se ‘tresla‘ Spaladium Arena.
- Ha, nisam se žalio, iako sam se trudio na početku prvenstva biti glasan. Poslije mi je glas otišao u toj uistinu prekrasnoj atmosferi. Ali, protiv Italije, te u finalu, iskreno, nisam se više trudio vikat jer sam znao kako me igrači teško mogu čuti. Međutim, opet, nisam ni trebao vikat jer su se držali dogovora, jer su sve radili sjajno. Naravno, kad sam pripremao utakmicu, pripremao sam i taj detalj, nemoj vikat jer nema smisla. Ali, naravno, utakmica te nosi, ponese te žar, hahaha, ali brzo shvatiš kako te nitko ne čuje... Međutim, navijači su cijelo vrijeme igrali skupa s nama, osjetili su trenutak kad nam treba pomoć. Taj cjelokupni ambijent, koji je bio na bazenu, koji se stvorio oko reprezentacije, je nešto što nećemo nikad zaboraviti. Bio je to jedan veličanstven dekor, pobjeda vaterpola, sporta, koja je završila na za nas najljepši način. Pobijedio je sport, pobijedio je vaterpolo. Naš momci su pokazali svima na koji se način bori za svoju Domovinu, a niti jednog trenutka ne podcjenjujući protivnika. to je ono što ja volim. Imam svoje neke karakterne crte, oni koji me znaju, znaju kako sam tvrdoglav. Ne dam na sebe, na svoje. Jedino što me je zasmetalo, te sam to i rekao, bile su izjave Talijana nakon polufinala. To mi je bilo nesportski. Sve ostalo je bilo sjajno, hvala Splitu, hvala cijeloj Hrvatskoj, svim našim navijačima.. Bio je užitak biti dio toga, biti na čelu ove sjajne reprezentacije.
Ovo je nešto što ostaje, što će se pamtiti dok smo živi – nema tko ne ističe.
- Da, baš tako. Rekao mi je nakon finala Danko Duhović, naš bivši veliki igrač: Bit će Ivice medalja još u budućnosti, vjerujem da hoće, a bilo ih je dosta u prošlosti, ali ovo zlato, u ovakvom ambijentu, to je nešto što se neće moći zaboraviti.
Tri mjeseca prije osvojenog zlata, Ivica Tucak je sjedio u Podgorici zamišljen. Hrvatska je izgubila u četvrtfinalu europskih kvalifikacija za završni turnir Svjetske lige.
- Bio je tad uz mene i Mile Smodlaka. Sjedili smo. Bio sam zabrinut. Oni koji su samnom radili i surađivali znaju koliko ja živim ovaj sport, karakterno sam veseo čovjek, ali kad sam u sportu, znaju koliko je iza mene razmišljanja, te neprospavanih noći. Da, bio sam uistinu zabrinut, ali sam se tad odlučio na ovaj koncept sa samo jednim klasičnim bekom, to je bio Rino Burić, a s igračima koji će to mjesto popunjavati i s kojima ću dobiti tu jednu brzinu, jednu širu igru u napadu ulaskom drugog centra. Žrtvovao sam Žuvelu, Bašića, Lazića, pa i Kragića. Oni su ulazili, išli dobiti igrača više. To je sad trend, kojeg sam prihvatio. I ovdje sam bio u dilemama, treba li mi drugi bek, Biljaka, ili drugi ljevak, mali Zović, ali kao i u Budimpešti na svjetskom, tako i sad u Splitu na europskom, odlučio sam da mi igrači, koji popunjavaju desnu stranu, a to su Žuvela, Bašić i Lazić mogu stati na poziciju beka, a da dvojica od te trojice ulaze kao drugi centri, Žuvela, pa Lazić. Time smo dobili širinu. Zatim Kržić. I prije finala sam razmišljao da li ići s njim na Mađare, ili s Biljakom, jer Kržić može odigrati desnu stranu, može beka, a znajući da Mađari ulaze s četvoricom, petoricom igrača. Teško je bilo naći tu koncepciju, potom uvjeriti momke da oni to mogu, ali kad smo krenuli u taj projekt, već na trening utakmicama s Italijom uoči Svjetskog prvenstva bilo je vidljivo kako je to ono što želimo i kako to možemo. Već na Svjetskom prvenstvu smo igrali, ne odlično, ali vrlo, vrlo dobro. Izgubili smo broncu od Grčke zbog loše realizacije igrača više, promašenog peterca i promašenih kontri, ali po prikazanom, mnogi su to istaknuli, pokazali smo više u utakmici za treće mjesto od suparnika.
Sve se vratilo u Splitu.
- Vratilo se na način na koji sam ja želio s jednim radom koji je bio krvav rad do Splita. To igrači mogu posvjedočiti. Pripreme su bile ubitačne, za nas u stožeru teške, analizirali smo svaki trenutak. Stao sam iza svoje koncepcije, vjerovao u nju zajedno sa svojim suradnicima.
Pucali ste od snage.
- Kad to spominješ, ne smijem zaboraviti zahvaliti svom kolegi Kuterovcu koji radi taj dio fizičke pripreme, hvala Juri Marelji i Zoranu Bajiću koji su mi pomagali. Radili smo po 7 sadi dnevno. Međutim, muha se nije čula. Igrači su to prihvatili. Imao sam jednu svoju školu, školu koju nikada neću sebi više dopustiti. Nekad je bolje učiti se na tuđim greškama, a ja sam učio na svojim. Tokio je bila moja greška. Imao sam na Olimpijskim igrama jednu divnu reprezentaciju, divne momke s kojima sam 8 godina plovio do tad. Sebe samo okrivljujem jer kad sam vidio da je njima bilo teško, što neke stvari nisam presjekao. Kad igračima postane teško i više s veseljem ne rade tih 7 sati, onda tu kruha nema. Tada ćeš biti peti, nećeš biti prvi. Ova nova reprezentacija ima tu radost treniranja, muha se ne čuje i to je jedini put u sportu. Onaj tko to prihvatiti bit će tu dok sam ja. Onaj tko ne može, hvala lijepa!
