Kada imate gotovo sedam desetljeća godina na plećima, onda se bavljenje sportom uglavnom svodi na sjedenje na kauču i prebiranje daljinskim upravljačem po sportskim TV kanalima. U tu kategoriju nipošto ne spada Šibenčanin Zvonko Erak.
Premda će u ožujku napuniti 67, ovaj hrvač i dalje marljivo skuplja svjetske medalje na veteranskim prvenstvima. U svojoj kolekciji trenutačno ima sedam medalja - pet zlatnih, te po jednu srebrnu i brončanu. Zadnje dvije zlatne kolajne donio je iz Varšave. Bilo je to u listopadu prošle godine. Erak je trijumfirao u slobodnom i grčko-rimskom stilu. Inače, cijeli svoj radni vijek Erak je proveo kao profesor tjelesnog odgoja u školi, a zadnje dvije godine je u mirovini. Međutim, daleko od toga da miruje...
TV i kafići? Gubitak vremena
- Ja se uopće ne osjećam kao da sam u mirovini. Svaki dan treniram, nekad i dvaput dnevno. Kada nisam u dvorani i na strunjači, onda plivam ili vozim bicikl. Možete me vidjeti na trim-stazi na Šubićevcu ili na šetnici u Kanalu. Odmaram samo nedjeljom, a i onda obično odem na planinarenje. Jedino što ne mogu više trčati kao nekoć jer imam problema s koljenima. A mogao sam trčati koliko sam god htio. Kao tridesetogodišnjak bih istrčao iz “šuca” 26 kilometara od Stankovaca do Šibenskog mosta. Bez predaha i po najvećoj vrućini, i to nakon što bih odradio šest školskih sati - počeo je naš razgovor Zvonko Erak.
A ono klasično penzionerski - kafić i doma uz TV?
- Mene to ne interesira. Neću reći da mrzim televiziju, ali je uopće ne gledam, točnije vrlo rijetko. Kada sam kod kuće obično slušam radio i to Katolički. Evo, moj mladi kolega u Hrvačkom klubu “Šibenik” Ignacije Valečić uopće nema televizor. Valjda smo mi hrvači takvi, malo na svoju ruku. Napravit ću digresiju, ali moram reći da je to sjajan momak. Kao da ga je sam bog poslao nama u Šibenik. Pitali ste za kafiće? Rijetko zalazim u njih. Za mene je to gubitak vremena.
Do kada vi mislite ovako profesore? - počinjemo od kraja.
- Dok god me zdravlje služi, kako psihičko, tako i fizičko. Još uvijek se osjećam kao momčić. Fizički sam maksimalno spreman. Očito, moje tijelo traži napor. Ja vam ne znam što je doktor! Psihički sam jako zadovoljan. Sport me je formirao kao obiteljskog čovjeka. Imam prekrasnu obitelj. Ženu, koja me je u svemu podržava i troje djece, unuke... U životu se nikad nisam ozlijedio u hrvanju. Više sam se “oštetio” igrajući rekreativno mali nogomet. Za mene napor nije napor, nego uživanje. Ovaj sport jednostavno obožavam. To je moj način života, i dok god budem mogao, neću odustati. I poluozbiljno kažem - ako bih mogao birati gdje ću umrijeti, onda neka to bude na strunjači! Bolje nego u krevetu.
Osvajati veteranske svjetske medalje, Erak je počeo prije 15 godina. Bilo je to u Beogradu 2005. godine:
- Na te medalje sam najponosniji! Ne samo zato što su prve, već više stoga što je dupkom puna dvorana navijala za mene. Ponosnim me je učinilo i što se hrvatska himna svirala i hrvatska zastava digla usred Beograda. A ja u trenirci s velikim hrvatskim grbom, koju mi je dao naš proslavljeni olimpijac Vlado Lisjak. Što da vam kažem, srce mi je bilo kao kuća! Inače, Beograđani su me sjajno primili. Častili su me na svakom koraku, vodili me u restoran gdje zalaze nogometaši Partizana.
Zato je povratak iz Beograda bio malo manje ugodan...
- Da, izgledao sam kao borac iz ultimate fighta. U Beogradu su bile brutalne borbe. Inače, ja vam tako hrvam, vrlo grubo, praktički na rubu diskvalifikacije. Kad sam ja na strunjači puno je krvi, pucaju uši, zubi, arkade... Tako sam se iz Beograda vraćao sav u modricama. Najviše se zabrinula jedna gospođa koja je sjedila sa mnom u autobusu iz Zagreba do Šibenika. Vjerojatno se pitala: “Tko zna što je ovome bilo?”.
Imali ste i “izlet” u džudo?, pitamo.
- Da, bila je neka opcija da nam nakon 66. godine neće više dopuštati da se natječemo u hrvanju. U džudu je drugačije, oni se mogu boriti do 80. godine i imaju više turnira. A meni je najvažnije druženje, sretanje novih ljudi, stvaranje prijateljstava... Tako sam se okušao i u džudu. Nastupio sam na prvenstvu u meksičkom Cancunu 2018. godine. Na koncu sam završio peti. Možda sam mao neozbiljno shvatio to natjecanje. Mislim da sam se trebao više pripremati.
Proputovali ste vi dobar komad kugle zemaljske?
- Istina, ali meni je najljepše u mojoj Hrvatskoj.
Inače, kako izgledaju vaše pripreme za velika natjecanja?
- Pred samo natjecanje zadnjih 15 dana je samo rekuperacija. Prije toga, jedno četiri mjeseca apsolutno po strogom planu i programu. Treninzi dva puta dnevno, kraći, ali intenzivniji. Znate, u mojim godinama ljudi ipak gube na brzini i fleksibilnosti. Međutim, živim uredno. Idem spavati najkasnije u 23 sata, a ustajem isto kao i dok sam radio - oko šest i pol, sedam maksimalno.
A što je s prehranom?
- Dosta pazim. Kad su jači treninzi uzmem proteine i vitamine. Međutim, jedem baš sve. Imam ubrzan metabolizam, iste kile imam sada i kao momak.
Znači, počastite se vi i pancetom?
- Ajme, pancetu obožavam! Završim trening u deset navečer i onda se najedem. Jaja frigam samo na svinjskoj masti. Obavezno ja popijem i malo crnog vina. Crni kruh sam pečem. Jedem i tjesteninu. Znate, važno je potrošiti ono što unesete.
Pravi Dalmatinci vole i pižolot, a vi vjerojatno više volite popodne u dvoranu?
- Varate se! Ja vam obavezno odmaram barem sat i pol vremena poslije ručka. Ne moram spavati, ali odmor je obavezan. Uostalom, kako biste trenirali dvaput dnevno, ako se nećete dobro odmoriti.
Vratimo mi film nekoliko desetljeća unatrag. Hrvanjem ste se počeli baviti relativno kasno?
- To je točno, tek u 20. godini, kada sam došao u Zagreb na fakultet. Na sreću, postao sam član odličnog kluba “Lika” gdje sam imao odlične sparing partnere. Imao sam i dobre fizičke predispozicije, pa sam brzo napredovao. Postao sam prvak Jugoslavije do 22 godine, a potom i seniorski prvak. Dvaput smo ekipno bili treći u Europi. Bez lažne skromnosti, da sam ranije počeo hrvati, bio bih olimpijski prvak! Mlađi čitatelji vjerojatno ne znaju da su hrvači osvojili najviše olimpijskih medalja (16) do raspada Jugoslavije. Na drugom mjestu je boks.
Za djecu nema odgovora - ‘ne’
Kako to hrvanje? Pa, zar u Šibeniku nije bilo “normalnije” igrati nogomet, veslati, jedriti...
- Trenirao sam ja nogomet u Šibeniku. I to u odličnoj generaciji Nikice Cukrova, Miškete Jurišića, Mile Mrvića... Priključio sam se i juniorima Dinama. Trener mi je bio Zorislav Srebrić. Ali, u Dinamu se nisam dugo zadržao. Inače, bavio sam se i vaterpolom, atletikom, sudjelovao na brojnim utrkama i uglavnom pobjeđivao. Ali, hrvanje je bilo i ostalo moja najveća ljubav!
Još uvijek radite s djecom?
- Naravno, oni su moja najveća ljubav. S njima u dvorani se osjećam najbolje. Istina, puno mi pomaže Ignacije Valečić. Točnije, ja pomažem njemu. Trenutačno u klubu imamo sedamdesetak djece, od čega 15-ak curica. Znate, hrvanje je jako kvalitetan sport za djecu. Bilo bi predivno kada bi roditelji davali djecu što više u bazične sportove - atletiku, gimnastiku, plivanje, hrvanje. Hrvači i ritmičke gimnastičarke su najfleksibilniji sportaši. A u hrvanju razvijaju motoriku, dobivaju snagu i izdržljivost. Nije nevažno da su u hrvanju teške ozljede vrlo rijetke. Hrvanje se može primijeniti u gotovo svim sportovima. Evo, naš odlični nogometaš Marko Pjaca bio je hrvač. Vaterpolisti puno rade s hrvačima, jer u vaterpolu ima puno hrvanja u vodi.
Treninzi u vašem klubu su sve, samo ne klasični:
- Ha, nama je najvažnije da su djeca sretna i vesela. Želimo se približiti djeci i djecu nama. Da, idemo na izlete, radimo roštilje, vodimo djecu na izložbe, u kino, čak i u masline... Kontroliramo djecu i u školi. Ako su loši, onda ne mogu dolaziti na treninge. Nije to puko kažnjavanje, već mi radimo na tome da im pomognemo, pa im pokušavamo naći asistente u nastavi. Također, u klubu imamo nekoliko djece oštećenog zdravlja ili s problemima u razvoju. Mi u Hrvačkom klubu “Šibenik” nikome nismo rekli “Ne!”. Moja teza je da su sva djeca dobra, samo se s djecom treba baviti, družiti se s njima, pružiti im šansu.
Djecu i obitelj stavljate u prvi plan:
- I žene... Žene su važnije od muškaraca. Ja bih na sve moguće načine podržavao majke. Kad bih mogao, omogućio bih im da imaju što više djece i da djeca rastu u sreći i ljubavi. Da, i obitelj je važna. Obitelj je temelj. Meni je najljepše životno razdoblje bilo kada sam spavao s majkom i sedmero braće i sestara u jednoj sobi. Znam kakav je moderan ritam života, ali bilo bi lijepo da se i danas obitelji malo ostave TV-a i mobitela i sjede za ručkom i večerom. Da se više druže. Evo, kod mene je nedavno došao zet s obitelji. I igrali smo “Čovječe, ne ljuti se!”. Pa, to je divno. I opet ćemo igrati kada ponovno dođe - zaključio je Erak.