Treći put, otkako je neovisne Hrvatske, Šibenik napušta elitno nogometno društvo. No, bitna je razlika između prva dva posrtaja i aktualnog. Prvenstveno, zbog nepobitne istine da “narančasti” na kraju ove sezone krivca za ispadanje mogu tražiti isključivo u svojim redovima. Gotovo na svim klupskim razinama.
U prvom posrtanju u sezoni 2002./2003. Šibenčani su se s gotovo zaboravljenim Pomorcem iz Kostrene borili do posljednjeg daha. Iščupali su remi (1:1) u tom gradiću na sjevernom Jadranu, te u zadnjoj utakmici sa 6:3 nadvisili susjede iz Zadra. No, bila je to Pirova pobjeda, jer je na usporednoj utakmici Slaven Belupo – Pomorac (0:1) domaćin na nesportski način “skinuo gaće” tako da Koprivničani gotovo nisu prešli centar. Ondašnji trener Šibenika Luka Bonačić najčešće je birao sljedeći sastav: Slavica, Pranjić, Šiklić, N. Jović, Puljiz, Raič, Bedeković, Jurčić (D. Jović), I. Bulat (Župan), Karega, Vuković (Matas).
Igračka ‘čistka’
Samo dvije godine poslije službenog plasmana u europske kvalifikacije Šibenik je još jednom, u proljeće 2012., godine morao napustiti Prvu ligu. Dobrim dijelom, zbog teške financijske situacije i ne baš razumljivog štrajka igrača prije ligaške utakmice s Hajdukom. Potom je slijedila neviđena igračka “čistka”, koja je mladom i nadarenom treneru Goranu Tomiću ostavila na raspolaganju momčad, s kojom je, unatoč dobrom radu i hrabrim igrama, ostanak u društvu najboljih bio “nemoguća misija”. Uostalom, neka čitatelji prosude sami koliko je šanse da izbjegne zadnja četiri mjesta (op.p. liga se smanjivala sa 16 na 12 klubova) imala momčad H. Slavica, Blaić, Grubić, Spahija, Maruna – Mišlov, Anić – Georgijevski, Malčić, Vuk – M. Slavica. Sastavljena od igrača, koje su dijelom zaboravili i najvatreniji navijači Šibenika.
Najnoviji posrtaj Šubićevca ima korijene još u zbivanjima na početku 2022. godine, kad je uspješni španjolski trener Mario Rosas dobio “nogu”, uz obrazloženje da je skup, da bi poslije niza neuspjelih pokušaja dalmatinskih, posebice šibenskih mladih stručnjaka, priliku dobio, po provjerenim informacijama, još skuplji Austrijanac hrvatskih korijena Damir Čanadi.
Neke podatke i zbivanja u aktualnoj prvoligaškoj utrci na Šubićevcu zdrav razum ne može baš lako objasniti, argumentirati. Kako, primjerice, tumačiti podatak da Šibenčani sele u niži rang, iako su, ako računamo igrače na posudbi i furešte juniore, u “narančasti” tabor doveli, vjerovali ili ne, čak 30 igrača. Tjera li taj podatak one, koji su birali (dovodili) pojačanja (ili “pojačanja”) da se ostave ćorava posla, te da stanu pred ogledalo i iskreno sebi priznaju kako su silno griješili, iako novac nije bio problem!? Što tek mislimo o onima, koji su nešto ranije odbijali angažiranje igrača, koji ove sezone haraju Prvom ligom, poput Tonija Teklića.
Teško je izmjeriti koliko je težak naramak gluposti, kojih smo se naslušali od minulog ljeta na Šubićevcu. Što čitatelji misle, primjerice, o izjavi bivšeg sportskog direktora kluba Darija Dapca “da je trener Istre, Španjolac Garcia nesposobna linčina”!? A Puljani su ovog proljeća, zahvaljujući tom stručnjaku i sportskom direktoru Saši Bjelanoviću odigrali niz sjajnih utakmica. S očito uigranom pas-igrom, čega je na Šubićevcu, s izuzetkom nekih utakmica, bilo tek u tragovima.
’Otrovni napadač’
Što misliti o dojučerašnjem čelniku HNK Šibenik, koji nas je uvjeravao da je već zaboravljeni Koprivnik “opasan, otrovni napadač”. Ipak, pitanje svih pitanje je gledaju li oni, koji su dovodili nove igrače na Šubićevac, utakmice na europskoj razini. Točnije, primjećuju li da u suvremenim nadmetanjima ne mogu na uspješan način participirati nogometaši, koji nisu brzi ili im je, u njihovim poznim godinama “istekla garancija”.
Nije baš lako objasniti da je Šibenik ovog proljeća krenuo gotovo u petoj brzini s dvije pobjede nad Dinamom i punim uspjehom na gostovanju u Koprivnici, a u kasnijoj fazi u pet odlučnih utakmica za ostanak (Lokomotiva, Gorica, Istra, Varaždin, Osijek) ostao posve praznih ruku, uz katastrofalnu gol-razliku od 1:17. Zapravo, postoje samo dva logična odgovora na taj podatak. Prvi da je trener Damir Čanadi, poslije neprihvatljivih čarki i ne baš bezazlenih prijetnji, izgubio kontrolu nad momčadi i svlačionicom. I drugi da taj uglađeni austrijski gospodin nema mentalne snage probuditi i potaknuti na agresiju i borbenost momčad, kojoj silno gori pod petama.
U naramak izgovorenih gluposti na Šubićevcu i oko njega možemo, stoga, bez ikakvog obzira staviti i njegove izjave prije utakmica s Istrom, Varaždinom, Lokomotivom i Osijekom, u kojima je potencirao “da vjeruje u momčad”, te “da će momčad, svjesna težine situacije u kojoj se nalazi dati sve od sebe”.
Nije svako zlo za zlo! Tako govori jedna od starih narodnih izreka. Ona će vrijediti i za Šubićevac, ako se obavi “generalni remont”. A on, prije svega, znači povratak kluba gradu. Da se utemelji Nadzorni odbor od Šibenčana, koji su ljudi od povjerenja vlasnika Željka Karajice, te da se izabere sportski direktor, koji bi neumornom operativcu Hrvoju Kulušiću olakšao svakodnevicu. Zar ćemo prešutjeti istinu da smo u gotovo svim dolascima na gornji kat Šubićevca, ako izuzmemo neumorne dame, zadužene za financije, protokol i organizaciju rada s mladima, naišli na pust hodnik!? A tako ambiciozni prvoligaš ne može funkcionirati.
Petrovićev SMS
Ne možemo ovdje ignorirati niti SMS poruku šibenskog veterana i trenera Siniše Petrovića “kako su iz njegove nogometne škole “Joso Bego” na neravnom terenu u Zablaću izišli Letaj, Damjanić, Sekulić i Bikić, a na Šubićevcu u puno boljim uvjetima postoji velika praznina između odlepršalog Marina Jakoliša i mlađahnog Mišure, u čiji se talent mnogi već zaklinju”. Vjerojatno ćete se pitati i zašto smo na početku teksta posegnuli za pričama iz davnine!? Pa, zato što je po nekom nepisanom pravilu Šubićevcu u nastojanju da se vrati u željeni rang trebalo relativno puno godina. Kad su sedamdesetih godina minulog stoljeća “narančasti” ispali iz “one” Druge lige trebalo im je punih osam mukotrpnih sezona da se vrate u isti rang.
Poslije “slučaja Pomorac” prije povratka u društvo najboljih su prošli tri manje-više gorke sezone. Da ne govorimo kako je čak osam godina trebalo da se Šibenik vrati u Prvu hrvatsku nogometnu ligu poslije ispadanja u sezoni 2011./2012. Kad se osjetila i nemala gorčina pada u Treću ligu, izazvana bezobzirnošću bivšeg vladara hrvatskog nogometa Zdravka Mamića, te nedostatkom empatije kod dalmatinskih predstavnika u HNS-u, koji su odreda glasovali za administrativnu selidbu četvrtoplasiranog Šibenika u niži rang.
Lošeg je iskustva na Šubićevcu, dakle, napretek. Ne bi, stoga, bilo loše da Željko Karajica, neovisno o svom europskom rejtingu, popriča s još živim akterima gorkih nogometnih sezona. Da mu otkriju svoja ne baš lijepa iskustva. Uostalom, jedna je od najvažnijih zadaća u staroj šibenskoj nogometnoj tvrđavi, nema sumnje, oživljavanje vlastitih inkubatora. Kao načina da se momčad dobrim dijelom obnavlja iz vlastitih izvora, a ne nogometnim prolaznicima, čija ćemo imena mi, koji više od pet desetljeća živimo sa Šubićevcem, vjerujemo brzo zaboraviti.