Nikša Zoričić, vitalni 91-godišnjak, najstariji je živući nogometaš drniškog DOŠK-a i kninske Dinare. Ovo je njegova životna priča

Najstarijega živućeg nogometaša, nekada vrlo jake, Dinare iz Knina, Drnišanina Nikšu Zoričića pronašli smo u Šibeniku! Premda je zagazio u 91. godinu Zoričić je iznimno vitalan. Iz Knina u kojem živi već više od šest desetljeća došao je na kraći "godišnji odmor" kod svoje nećakinje i naše drage kolegice Jordanke Grubač.

Međutim, nemojte misliti da je Zoričić bacio sidro u Šibeniku. On je odmor iz Knina iskoristio maksimalno aktivno kako bi posjetio brojne prijatelje diljem Šibensko-kninske županije, a najveći mu je Vodičanin Ante Strikoman, otac našega poznatog akademskog snimatelja Šime Strikomana. Nije Zoričić samo u sjajnom fizičkom stanju, njegova sjećanja su itekako živa, pa je s lakoćom rekonstruirao svoju nogometnu karijeru otprije šest-sedam desetljeća.

Četiri ponude

Logično je bilo početno naše pitanje - kako je jedan rođeni Drnišanin završio u ljutom rivalu kninskoj Dinari?
- U Dinaru sam iz DOŠK-a otišao 1956. godine. U to vrijeme, imao sam četiri ponude. Tri mjeseca sam bio u Šibeniku. Igrao sam s Tedlingom, Stošićem, Đurićem, Tambačom... Međutim, Šibenik mi nije uspio srediti posao za suprugu koja je bila prosvjetna radnica. Jako mi je žao što nisam ostao u Šibeniku. Bio je to jak klub, sjajni igrači... Osim Šibenika, nudili su mi se Slaven iz Trogira, Junak iz Sinja i Zadar. Sa Slavenom je praktički sve bilo dogovoreno i onda je u igru uletjela Dinara. S Kninjanima sam sve brzo dogovorio, izuzetno lijepo su me primili posebno budući suigrači i veliki prijatelji Petar-Pešo Đujić zvani Topić, budući kum, Milenko Škobalj, pa Joško Rajčić, tajnik Dinare. Isprva smo odsjeli u tamošnjem hotelu koji se ne bi posramio velegrada a ne kao danas… Za 15 dana sam dobio stan i posao, a supruga također stalno zaposlenje. Eto, zato je jedan Drnišanin završio u Kninu - počeo je naš razgovor Nikša Zoričić.

- Znači, i u vaše vrijeme bilo je vrijednih transfera?
- Kako da ne! Doduše, nismo dobivali novac za prelazak iz jednog kluba u drugi. Ali, kao što vidite iz mog primjera, moglo se dobiti zaposlenje za familiju, stan...Uh, lijepa je to premija bila u ono vrijeme.

Lemešić u čudu

- A jesu li se djevojke vrtile oko vas nogometaša, kao što je to slučaj danas?
- Nego što su! Pa, ja kada sam izašao iz vojske nisam se mogao braniti od cura. Na plesovima su nogometaši bili glavni. Sve je isto kao danas, samo što smo tada imali puno manje novca, ali zadovoljstva i sreće nije falilo.

Zoričić je zamalo završio u Zemunu u Našim krilima, momčadi vojnog zrakoplovstva formiranoj na sovjetskim načelima, koja se odmah iz Drugog svjetskog rata natjecala u prvoj Jugoslavenskoj ligi:
- Istina. Zajedno s čuvenim nogometašem Hajduka Lenkom Grčićem sam igrao u reprezentaciji avijacije Zagreba, Pule i Ljubljane. Grčić je htio da dođem igrati u Zemun. No, vojska mi nije dopustila jer sam radio na delikatnom poslu sklapanja drvenih konstrukcija na krilima ruskih lovaca.

Kada vidite visokog, elegantnog i laganog Zoričića u desetom desetljeću nije teško zaključiti da je imao "krila" na igralištu:
- Igrao sam desno krilo. Bio sam strašno brz. Eh, da sam imao tehniku približno kao brzinu! Legendarni sudac Leo Lemešić sudio je jednu utakmicu mog DOŠK-a i splitskog Arsenala. Igrali smo predigru Hajduku i Crvenoj zvezdi, a kada me je vidio kako igram, Lemešić mi je kazao "vidio sam svakog vraga, ali tako brzog kao ti nikada".

Matirao Kinga

Zoričića nije krasila samo brzina, znao je on i zabiti lijepih golova:
- Najdraži mi je onaj čuvenom vrataru Branku Kralju. On je tada branio za Zagreb s kojim smo igrali prijateljsku utakmicu. Pogodio sam u rašlje s nekih 30-35 metara. O tom golu se i dan-danas priča, a Kralj mi je prišao i čestitao. Taj Kralj je zaista bio veličina, dobio je nadimak King. Igrao je na Svjetskom prvenstvu u Švicarskoj 1954. godine, a skupio bi puno više nastupa za reprezentaciju da nije imao nesreću što je u njegovo vrijeme neprikosnoven bio Vladimir Beara. U toj utakmici za Zagreb je igrao i slavni Branko Zebec.

- Vi ste legenda kninske Dinare, ali i drniškog DOŠK-a...
- U Drnišu je bilo niz sjajnih igrača u mojoj generaciji. Teško ih je sve i pobrojati, no pokušat ću. Antonio Dereta, Milan Nakić, Tomislav Nakić Toto, Milivoj Vukašin, Paško Živković, pa golman Drezga zvani Peškara, a što tek reći o Duci Ožegoviću. On je više bio kažnjen, nego što je igrao. Jednom je na Visu udario suca u bradu, pa nam dva dana nisu dali da se ukrcamo na brod i vratimo kući. Bezbroj je bilo velikih utakmica u Drnišu. Poslije utakmica su bili veliki plesovi. Sav društveni život u Drnišu se okretao oko DOŠK-a. Klub je bio velika ljubav, rekao bih čak i prva ljubav.

Drnišani su baš protiv Kninjana igrali utakmice koji su bili pravi, veliki lokalni derbiji:
- A što ću vam govoriti. Iz Drniša bi po sedam-osam velikih kamiona OM-ova išlo u Knin kada bismo igrali s Dinarom. Po 1000 ljudi se znalo skupiti na tribinama. To su bile velike fešte. Pa, nitko od nas nije trebao ništa raditi 15 dana prije utakmice s Dinarom. Samo se treniralo kako bismo što spremniji dočekali utakmicu. To su bile senzacionalne utakmice, teško je to danas pojmiti iz ove perspektive. Ja sam živio kilometar i pol od igrališta DOŠK-a. Ali, kući sam se presvlačio kako bih u dresu i punoj opremi bio na igralištu.

Najljući rivali

- I onda ste iz DOŠK-a otišli baš u najljućeg rivala. To je kao da danas netko iz Hajduka ode u Dinamo. Kako su vas Kninjani prihvatili?
- Odlično! Bilo je malo zvižduka i zadirkivanja iz publike, ali ništa strašno. Ne mogu čak ni reći da su moji bivši suigrači išli žestoko u mene.

- U Kninu ste imali nekolicinu odličnih suigrača. Nogometaša, koji su napravili vrhunske karijere...
- Da, vjerojatno ciljate na Radomira Vukčevića i Iliju Petkovića. "Vučko" je bio vrhunski golman i branio je u Dinari dok sam ja igrao. S njime sam bio odličan. Na njegovu pokopu bio sam u prvim redovima.

- Kruži anegdota da ste vi zaslužni što je Vukčević ostao u Hajduku?
- To je istina, to nije anegdota. Pazite, Vukčević je prvi put nakon odlaska iz Knina pobjegao iz Splita i vratio se u Dinaru. Nagovarali smo ga Pešo Đujić, Milenko Škobalj i ja, ali u igri je bila i jedna djevojka iz Knina. Na sreću, njezin otac koji je bio vojno lice, preselio se u Split, pa je i to olakšalo "Vučkov" odlazak u Hajduk.

- Drugog velikog igrača Dinare Iliju Petkovića niste uspjeli odgovoriti od prelaska u Beograd...
- To je bilo puno teže. Petković je najprije otišao o OFK Beograd, a potom u Crvenu zvezdu. Inače, Dinara je dala još dosta odličnih igrača. Spomenut ću samo Đujića i Urukala.

- Danas je Dinara na niskim granama. Zvuči nevjerojatno da stogodišnjak lijepe tradicije nema seniorsku momčad!?
- Srce mi se slama kada gledam svoju Dinaru. Stanje je jako loše, nikakvo! U Kninu se sve preko noći promijenilo, pa tako i u Dinari. Nema prave ljubavi, pa nema ni kluba. Da, praktički da i nema kluba. U Kninu nogomet gotovo da ne postoji. Nažalost, ni u mom Drnišu situacija nije puno bolja. Ajde, u DOŠK-u se igra seniorski nogomet, ljudi se bore u Županijskoj ligi i valjda će doći bolji dani za drniški nogomet.

Pogled u Rusiju

Nije Zoričić samo najstariji živući igrač Dinare, istu titulu nosi i u Drnišu:
- Dogodine DOŠK slavi stotu godišnjicu postojanja. Mene su već pozvali kao najstarijeg igrača. Malo nas je još živućih i u Drnišu. Koliko znam to su Ožegović, Živković i Džaja. Baš me je Živković nedavno zvao i pitao tko je sljedeći za odlazak na vječni počinak. Ja sam mu kazao da je njemu bliže, jer dok mene dovezu iz Knina, on je već na groblju u Drnišu. Neka, malo crnog humora ne škodi.

Zoričić je jedan od rijetkih koji je na dar dobio dvije knjige izdane povodom 100 godina Dinare iz Knina.
- Je, jednu sam dobio iz Knina, a drugu iz Beograda. Bio sam u Beogradu, zvali su me na tamošnju proslavu iste obljetnice. Mislim da je ludost bila izdavati dvije knjige. Trebalo je napisati i tiskati jednu knjigu o Dinari i amen. Na proslavi 100. godišnjice Dinare mi je bivša gradonačelnica Knina, koja je dosta učinila za Dinaru, uručila plaketu i zlatni prsten.

Barba Nikša prati i moderni nogomet:
- O kako da ne, pratim, pratim. I mislim da se igra dosta dobar nogomet. Drukčiji nego u moje vrijeme, rekao bih da se igra pametnije. Od hrvatskih igrača cijenim Modrića, Mandžukića i Rakitića. I Srnu sam jako volio dok je igrao za hrvatsku reprezentaciju. Jedva čekam Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Nije dobro dizati našu reprezentaciju u nebesa. Treba biti strpljiv, čekati. Puno toga će ovisiti o prvim utakmicama. Ako njih dobro odradimo, možemo daleko u Rusiji - završio je naš razgovor Nikša Zoričić.