Svako sazrijevanje krije niz razočarenja. Tako je nerijetko govorio legendarni i, nažalost, preminuli predsjednik HNK Šibenik Marko Slavica, kad bismo odreda potišteni na gornjem katu Šubićevca imali ekspresnu analizu svježeg šibenskog posrtaja. Ako bismo slijedili tu davnu misao nezaboravnog Marka, čije su izjave prijatelji nerijetko nazivali mudrim „postulatima“, onda bismo u aktualnom, tek započetom procesu sazrijevanja šibenske momčadi govorili o malom razočarenju u zadnjoj utakmici, odigranoj u Varaždinu. Nasuprot nekim optimističkim istupima minulog tjedna, koji su sugerirali da bi se Narančasti iz baroknog grada mogli vratiti neporaženi.
„Tri boda iz preostale četiri utakmice bile bi dobar dodatak šibenskoj zimnici prije ligaške stanke“. Tom računicom nije nas iznenadio jedan od žestokih Funcuta na tradicionalnoj jutarnjoj kavici u „Gira“, a prije gostovanja Narančastih u Varaždinu.
„Sasvim solidna bi bila i dva boda“, uzvratili smo tom navijaču, polazeći od postavke da do kraja druge etape prvoligaške utrke Šibenik ima dva neugodna gostovanja (Varaždin, Pula) i još teže domaće utakmice (Rijeka, Hajduk). Poslije varaždinskog poraza (1:2) na granici realnosti je i naša računica. Ne samo zbog novog posrtaja šibenske momčadi, već gotovo više zbog slabosti, iskazanih na varaždinskom travnjaku, posebice u prvom poluvremenu. Otuda i praktični savjet: - Zaboravi Varaždin, preplivaj Rijeku!
Poslije prvih 45 minuta varaždinske utakmice samo smo se tješili tezom kako ponekad neka korist može izvuči iz poraza. Barem kao pouka. Iz prostog razloga što je prvo poluvrijeme nadmetanja u baroknom gradu grubo detektiralo „ključne“ šibenske slabosti, posebice u veznom i napadačkom redu. Kao putokaz za najavljena pojačanja u zimskoj pauzi, kad bi kao kišne kapi suhoj zemlji Šubićevcu dobro došli jedan napadač, koji ima istodobno tehničke, i brzinske sposobnosti. Jednako i plemeniti vezist, koji bi zalijepio sve polupane lončiće, na što je podsjećala šibenska igra u prvom poluvremenu. Kad se mogućnost gostujuće akcije, satkane od barem tri pasa činila posve nedostižnom. O lošem obrambenom pristupu jasno govore dva detalja, koji su sve samo ne detalji. Ima li smisla postaviti se (pre)visoko u obrani u sudaru sa suparnikom, kojega krase brzi napadači, korištenje praznog prostora, pa i brza tranzicija!? Za pohvalu nije ni podatak da su Narančasti prvi faul načinili u 21. minuti ili poslije vodstva (i prvih promašenih prilika) domaćina.
Spomenute slabosti se jedino mogu sakriti kolektivnom agresijom, kakvu je Šibenik demonstrirao u gotovo ključnom susretu s Goricom, a čega na varaždinskom travnjaku nije bilo u dovoljnim tragovima. Uostalom, „pravim“ pristupom Narančasti su neutralizirali Varaždince u prvom, šibenskom susretu, kad smo neke nadobudne gledatelje teškom mukom uvjeravali kako konačan remi (0:0) nije neuspjeh domaćina.
Nemalo smo se, pak, iznenadili, kad je spomenute neuralgične točke u šibenskoj momčadi u drugom poluvremenu varaždinskog nadmetanja stručni stožer pokušao zaliječiti uvođenjem Zdunića!? Možda je taj mladi napadač dobro došao, kad valja dobiti zračne bitke ili razbiti suparnički bunker, ali on svakako nije nogometaš, koji će ubrzati napad ili oplemeniti pas-igru. Osladio se, međutim, ulazak mladog Lovre Kulušića, koji je svojim prvim prvoligaškim pogotkom probudio šibensku nadu u ono, što se u prvom poluvremenu doimalo kao „nemoguća misija“. Ipak, ni mala doza uzbuđenja u završnici susreta, kad su se Varaždinci pobojali mogućnosti zalutalog šibenskog metka, nije izbrisala temeljni dojam utakmice, što ga je svojom kratkom, ali jasnom izjavom samo potvrdio trener Rajko Vidović.
- Varaždin je bio bolji suparnik. Mi smo se, očito, potrošili u važnoj utakmici s Goricom – poentirao je Vidović.
Od „pravog“ prikaza zbivanja na varaždinskoj utakmici nije bježao ni pomoćni trener Ivan Božić, koji „gine“ u procesu mobilizacije šibenske momčadi.
- Možda sam u autobusu na povratku s utakmice bio pretjerano ljut, ali bilo je dosta detalja, koji su me učinili nezadovoljnim. Ušli smo u nadmetanje neprihvatljivo mrtvo. A obrana se uvlačila, povlačila… Radila sve ono, što ih je trener Vidović upozoravao da ne trebaju činiti – kratak i jasan bio je Božić.
Bilo je, dakako, i detalja, koji barem malo ohrabruju pred iduće šibenske utakmice. Tu prvenstveno mislimo na živost, pozitivni bezobrazluk i agresivnost šibenskog Crnogorca Ognjena Bakića. Ako bismo šibensku prizmu proširili na dalmatinsku, onda nema pametnog razloga da budemo nezadovoljni arbitražom mladog Splićanina Ante Terzića, koji je demonstrirao ujednačeni kriterij i odmjerenost, toliko potrebnu za kontrolu utakmice.
SJEĆANJA NEK‘ NAS VRATE…
U susret nabujaloj Rijeci, koja je nedavno održala nogometnu lekciju Dinamu na Maksimiru, a koja još ne zna poraz u aktualnoj prvoligaškoj sezoni, Šibenčani bi najradije zapjevali „Sićanja nek‘ me vrate“ ili skladbu, koju su na nedavno festivalu u Makarskoj interpretirale „Skradinke“. Ohrabrenje pred dolazak riječkih Bijelih najlakše je naći u najboljoj šibenskoj sezoni svih vremena, kad su se prije 14 godina Narančasti plasirali u Europu, te odigrali finale Kupa Hrvatske, do kojega su stigli i tako da su kao plitki potok(3:0) pregazili Rijeku. Ta sjećanja svojim igračima može iz prve ruke dočarati pomoćni trener Ivan Božić, koji je kao nogometaš onomad bio u kadru trenera Branka Karačića.
No, jednako je aktualna i teza kako ne vrijedi živjeti od uspomena. Da je to neka drugačija, potentnija Rijeka, koju dočekuje nešto manje potentni Šibenik. U pravu su zapravo oni, koji tvrde kako bi na željenom putu uspjeha protiv riječkih Bijelih ovog vikenda šibenski Narančasti trebali biti na jednak način složni i uporni, kako je na ne baš popunjenim varaždinskim tribinama djelovalo onih tridesetak Funcuta. Skupina navijača, koja se nije predavala ni kad je njihova nada graničila s iluzijom.
Iz autobusa, koji je nezadovoljne Šibenčane vraćao iz Varaždina dobili smo, ipak, odgovor, koji barem malo ohrabruje.
- Rijeka je jaka momčad, ali nisu oni svemirci, a mi baš tako nemoćni i bojažljivi, kao što smo povremeno djelovali u Varaždinu. Ajmo pričati o sutra, o dobrim stvarima. Silno smo sretni što se mladi Kulušić osladio pogotkom – unisoni su bili članovi stručnog stožera.
A tko ne bi bio sretan, kad je Kula, kako ga zovu suigrači i prijatelji, uz kapetana Antonija Đakovića, ratnika Ivana Rocu i „vječnog“ talenta Ivana Laću, trenutačno jedan od rijetkih izdanaka šibenske škole nogometa u prvoj momčadi!?
Nitko Šibenčanima, posebice Funcutima ne može oteti vjeru da će Narančasti protiv Rijeke pokazati ono drugo, vedrije lice. Lice hrabre momčadi, koja u teškim trenucima može nadmašiti i vlastite mogućnosti. Da se statistički podatak o sudaru najmanje efikasnog napada(op.p. Šibenik je dosad zabio 11 golova) i najjače obrane(op.p. Rijeka je u 15 kola primila samo 5 golova) ne mora nužno osjetiti na travnjaku. Pogotovu što gosti stižu na Šubićevac bez („pocrvenjelog“) Selahija i (načetog)Pašalića!
Uostalom nada umire zadnja. Ne samo, kad je riječ o Narančastima!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....