Unatoč dolasku ljeta, nad Šubićevom su se nadvili tmurni oblaci, naravno, razlog je više nego jasan. Šibenčane očekuje sezona u kojoj ekspresno moraju izboriti povratak u elitni razred, jer sve ostalo je katastrofa za klub, koji je dolaskom novih vlasnika pokazao jedan sasvim drugi, profesionalni odnos.
Željko Karajica svim je silama želio izbjeći ovakav scenarij, no u posljednje se vrijeme previše toga lošeg nakupilo kako u svlačionici, tako i na katu šibenskog sportskog mezimca, pa ovakav ishodi ne čudi. Koliko je u tome pogreška i same uprave, koja je tvrdoglavo izbjegavala šok-terapije, pokazat će vrijeme ili, točnije, njihovi sljedeći potezi. Šibenska momčad iz ove sezone ubrzano se osipa, prema nekim predviđanjima čak sedamnaest igrača napustit će klub, no kad je u pitanju sudbina trenera Damira Čanadija, svi su još uvijek zakopčani do grla. Analizirajući sezonu za nama, utvrdili smo neke nepobitne činjenice, koje nam daju za pravo da objasnimo zbog čega Damir Čanadi ne bi trebao biti na klupi "narančastih" u drugoligaškoj sezoni.
Veliko iznenađenje
Dolazak austrijskog trenera na klupu Šibenika bio je svojevrsno iznenađenje, s obzirom na to da je bio potpuno nepoznat širim nogometnim krugovima. Osim jedne sezone u bečkom Rapidu, te sezone u Nürnbergu, malo tko je znao za ovog trenera.
Njegovim dolaskom očekivali smo da "narančasti" prezentiraju tvrd nogomet, specifičan za područje iz kojeg dolazi, no on se sveo na totalnu defenzivu, pa smo tako imali prigodu svjedočiti susretu Šibenika i Istre na Šubićevcu, kad je kompletna prednja linija u 90. minuti stajala poredana na centru igrališta, a ekipa ničim nije pokazala namjeru da u završnici dođe do punog plijena.
Većina dodavanja idu unazad, a posjed je u potpunosti bez ideje da se krene prema naprijed. Ako sagledamo način igranja austrijskih klubova, koji sve baziraju na defenzivi, onda je jasno trenersko razmišljanje Damira Čanadija, no Hrvatska je nešto drugo, nešto za što on nije bio spreman.
Njegova saznanja o Hrvatskoj ligi bila su minorna, što je i sam priznao, a kao strateg nikako nije uspio usaditi pobjednički mentalitet momčadi, jednostavno jer ga ni on sam nema. Ako sagledamo sve šibenske pobjede u sezoni za nama, onda je jasno da se do njih stiglo prvenstveno zahvaljujući brzancima u napadu, bez građenja igre, bez kreiranja prilike.
Šibenik je bio jedina momčad koja je umjesto "plemenite desetke" imala trkače, stoga ne čudi što se Čanadi tako lako odrekao kapetana Marija Ćurića već na početku sezone.
Previranja u klubu
Posebno su smiješne bile "narančaste" prezentacije kad su morali krenuti naprijed, jednostavno niti jedne uigrane kombinacije, o čemu svjedoči činjenica, ako izuzmemo kazneni udarac protiv Osijeka na Šubićevcu, da Šibenik nije postigao pogodak iz igre punih 450 minuta ili u pet utakmica, uključujući i finale Kupa.
Naravno da se onda s razlogom pitamo kako je jedan trener mogao dopustiti da mu na posudbu ode Ivan Delić, koji je do pauze upisao tri pogotka i tri asistencije, dok je prvi strijelac momčadi Ivan Dolček s pet pogodaka!? Sve to pokazuje da Čanadi svojim pristupom nije stvorio pobjednički mentalitet u momčadi, za razliku od Željka Sopića, koji je igrače Gorice pretvorio u ratnike. Stoga je, gledajući budućnost i nastup Šibenika u drugoligaškom društvu, jasno da Čanadi ne može povesti momčad u borbu za naslov jer za prvo mjesto potrebno je njegovati ofenzivni nogomet, s igrom za gol i bodove, a Čanadi tu jednostavno nije svoj na svome.
Sigurno da mu previranja u klubu nakon njegova prvog odlaska nisu išla naruku, no Čanadi je morao biti taj koji će presjeći. Poznato je da je "Mister" imao verbalni konflikt s menadžerom Sinišom Šošom, koji je, unatoč pokušajima nebitnog lika iz marketinga kluba da ih minimalizira, bio alfa i omega kad su u pitanju igrači.
Dario Dabac našao se u ulozi sportskog direktora s ovlastima ravnima pokojnoj kraljici Elizabeti, a sve to trebao je presjeći upravo trener koji odgovara za rezultat. Pojedinačna odstranjenja iz ekipe, Vidovića pa Čopa, stigla su prekasno, tako da svi snose odgovornost za to, jer nakon promjene vlasničkih struktura bilo je nužno mijenjati i igračku, pa makar spali na vlastite mlade igrače na posudbi.
Sve to donijelo je nervozu i nedisciplinu u svlačionicu, što najbolje pokazuje da Čanadi nije bio gazda koji može lupiti šakom o stol. Ono što posebno upada u oči njegovi su učestali eksperimenti s promjenom pozicija igračima. Počelo je s Marijom Ćurićem, kojega je poslao na krilo, a završilo s odličnim bočnim igračem Kvržićem, koji je posljednje susrete odigrao na poziciji zadnjeg veznog. Eksperimenti u vrijeme borbe za ostanak svakako ne padaju na plodno tlo, ali i to je dio njegove trenerske filozofije.
Sve to skupa daje nam za pravo da ustvrdimo kako trener s ovakvom filozofijom nije u stanju vratiti "narančaste" u elitni razred i toga moraju biti svjesni oni koji o tome odlučuju. S druge strane, trebamo istaknuti kako je "Mister" zaista ugodan sugovornik, koji priznaje svoje pogreške, ali ništa ne radi na tome da ih ispravi.
Čanadiju želimo puno trenerskog uspjeha, ali negdje drugdje, jer njegova filozofija ne odgovara ni tradiciji kluba, ali ni Šibenčanima s prepoznatljivim južnjačkim, dalmatinskim temperamentom.