Ma kakvi dinamovci: ‘Moj grad, moj klub’ parola je Funcuta od Baldekina do Šubićevca, pa dalje do Crnice

Nije baš lako iz sjećanja izbrisati jednu dalmatinsku ćakulu kao uvertiru ondašnjem drugoligaškom dvoboju Zadar – Šibenik.

S jedne strane stola Zadranin Jakov Surač, legenda dalmatinskog nogometa, a s druge skupina fetivih Šibenčana.

- Ne trpim Vas Šibenčane, jer nas vrijeđate na utakmicama – krenuo je iznenadno i oštro Surač. Slijedilo je, dakako, (dobro)susjedsko smirivanje lopte u stilu da je samo riječ o “navijačkom folkloru“ i podsjećanje na doba kad su Šibenčani žestoko bodrili Pina Giergiju i Krešu Ćosića na košarkaškim derbijima u dobrim, starim Jazinama…

Zato je Surač, koji je u bogatoj karijeri branio boje svog Zadra i splitskog Hajduka, iznenada krenuo u drugom smjeru.

- Dio nas zadarskih prvotimaca osjećao se prilično jadno kad su se u Stanovima igrali prvoligaški susreti Zadra i Hajduka

Zašto? Pa, gotovo se nitko na tribinama nije radovao dobrim potezima domaćina. Svi su listom bili za goste. Zato, svaka čast Funcutima što žestoko navijaju za svoj klub. Svejedno, igrao Hajduk, Dinamo ili netko treći – otvorio se Surač, te ćakulu „okrunio“ turom pića za „mrske“ Šibenčane.

Ma kakvi dinamovci...

„Moj grad – moj klub“, to je parola s kojom šibenski prijatelji sporta hrle od Baldekina do Šubićevca, pa dalje do Crnice. Njihova pripadnost narančastoj boji nedjeljiva je od lokalpatriotizma, ratnih pothvata ili male šibenske infišacije u ljepote gradskih tvrđava.

Nemala je zabluda onih koji tvrde da se prijatelji nogometa u Krešimirovu gradu dijele na „dinamovce“ i „hajdukovce“.

U najstarijem hrvatskom gradu na Jadranu iskreno se navija samo za dva kluba, Šibenik i Hajduk.

Što kriti da su Narančastima skloni fetivi, rođeni Šibenčani, a Bijelima navijači ruralnih korijena!? I nije rijetka teza među Funcutima „kako oni nemaju nikakvih problema sa splitskom Torcidom nego s onima, koji žele biti veći Splićani od Splićana“!

U priči o antagonizmu Torcide i Funcuta malo pomažu argumenti i „gola“ statistika. Primjerice, da je većina najtalentiranih šibenskih nogometaša po odlasku sa Šubićevca odjenula bijeli, a ne modri dres.

Evo jedne na brzinu sastavljene momčadi šibenskih hajdukovaca: Slavica(Pralija), Bulat, Cukrov, Lemešić, Žaja – Luštica, Računica, Rukavina – Kacijan, Nadoveza, Jurišić.

A nogometna je rijeka igrača (S. Bilić, N. Kalinić, Blažević, Erceg, Luketin…) i trenera (Ivić, Mladinić, Arapović, Pudar, Katalinić, Kalinić…) tekla silno i u drugom smjeru.

Kako zaboraviti vremena kad su Tito Kirigin, Tomislav Ivić i Ante Žaja forsirali prijateljske utakmice europski jakog Hajduka u Šibeniku da bi nemalom posjetom „napunili blagajnu Šubićevca“!?

Odnos s Hajdukom sve bolji

Odnos među klubovima nije danas nalik tom pomalo romantičnom vremenu, ali je, čini nam se, sve bolji.

Prvo su Narančastima ponuđeni na posudbu potentni Hajdukovi igrači (E. Sahiti, M. Jakoliš).

- Vrlo sam zadovoljan našim sastankom sa vodstvom Šibenika – izjavio je ne tako davno prvi čovjek Hajduka Lukša Jakobušić.

Navijači se, međutim, ne daju. I dalje pjevaju svoje pjesme, obojene antagonizmom. I ne zaustavljaju se samo na „pjesmama“.

Kao da je odnos navijača Šibenika i Hajduka za tren dijagnosticirao španjolski stručnjak Mario Rosas, trener na privremenom radu na Šubićevcu.

- Rivalitet Hajduka i Šibenika je vrlo sličan onome između Seville i moje Malage. Rivalitet što nerijetko nema veze sa stvarnim dometima klubova. Riječ je jednostavno o vrućoj želji da se slavi u susjedskom okršaju – uvjeren je Rosas.