Iza Santinija je bogata, sadržajna, ali nadasve neobična karijera. Kao klinac iz Zadra bio je jedan od najnadarenijih igrača svoje generacije, no za razliku od vršnjaka, nije imao namjeru tražiti put do inozemstva preko Poljuda ili Maksimira. Želja za dokazivanjem odmah ga je tjerala izvan države i već kao junior nosio je dres Salzburga. Ta avantura nije najbolje prošla. Santini se teško ozlijedio, a i samoća ga je ubijala. Da nevolja bude veća, upravo tada mu je umro otac.
Odlučio je spakirati kofere i vratiti se doma. Neke igrače neuspjeh bi oborio. Ne i Santinija. Čelična volja i pozitivna tvrdoglavost učinili su to da u dresu Zadra odigra sezonu za pamćenje i bude izabran za najboljeg igrača HNL-a. Čak ni tada nije pokleknuo pred primamljivim ponudama iz Zagreba i Splita i još jednom se otisnuo preko granice. Ovaj put u Njemačku. Tada je zapravo počela njegova filmska priča, čiju završnu epizodu gledamo u Šibeniku.
Premda je igrao u dobrim klubovima i zabijao puno golova u Njemačkoj, Belgiji i Francuskoj, reprezentacija mu nije bila suđena. Dobio je tek mrvice, kako je rekao, samo zato što ga nisu mogli ignorirati, ali pravu šansu nikad nije dobio. Međutim Santini nikome ništa ne zamjera. Sam je birao svoj put, bez ičije pomoći i podrške, i zbog toga je još više ponosan na sve što je napravio, piše Tportal.
Ivane, kako vam je u Šibeniku?
Odlično, ali baš odlično. Baš mi je dobro. Osjećam se kao da sam na početku karijere, a ne na kraju. Šibenik me jako podsjeća na Zadar i izaziva mi uspomene na to kad sam kao klinac igrao s prijateljima iz ulice. Bili smo mlada ekipa, talentirana, željna dokazivanja i sve redom momci koji su obožavali nogomet. Sve sam to zatekao u Šibeniku. Zato toliko uživam. Sve što sam tada imao u Zadru imam sada u Šibeniku. Vani je sve drugačije. Surovi profesionalizam. Nakon treninga nema druženja, svatko ide svojoj kući i svatko gleda samo sebe. Vani je sve ubrzano, a ovdje se svi družimo i prije i nakon treninga. Vjerojatno je do podneblja. Mediteran, Dalmacija. Također, i Zadar i Šibenik su mali klubovi koji se iz dana u dan bore sa svojim problemima. Lijepo mi je vidjeti da svi, ali baš svi u klubu daju sve da bude bolje.
Nakon 15 godina skitanja po svijetu napokon sam kod kuće. U svom Zadru. Svako jutro putujem na trening u Šibenik. Nije to neka udaljenost da bi mi to bio problem. U Kini ili u nekim većim gradovima promet je bio puno veći problem. Ne daj Bože da upadneš u neku gužvu. Sada sam doma svaku večer i spavam u svom krevetu. Imao sam nekoliko opcija da ostanem vani, ali to nije dolazilo u obzir. Obitelj je kroz čitavu moju karijeru stalno bila sa mnom. Kćerka je sada prvi razred srednje škole i znam koliko je djeci i supruzi bilo teško pratiti me kroz karijeru. Onaj tko to nije doživio nema pojma kakva su to odricanja i što obitelj mora pretrpjeti i žrtvovati. Stalna odvajanja od prijatelja, simpatija... Jedine dvije opcije bile su Šibenik ili Zadar. Čak sam razmišljao i o Zadru, ali klub je u četvrtoj ligi, a želio sam pred kraj karijere ipak još malo uživati u prvoligaškom nogometu.
Koliko je teško djeci sportaša? Baš kad pronađu nove prijatelje i prilagode se u novoj sredini ili školi, moraju pakirati kofere jer im je otac potpisao za klub iz nekog drugog grada ili čak druge države, drugog kontinenta, gdje će se morati susresti s posve novom kulturom. Pretpostavljam da to nisu jednostavne situacije.
Još je super kada su klinci mali, tada im je najvažnija sigurnost uz oca i majku. Problem je kada porastu, kada pronađu prijatelje, društvo, prve simpatije. E tada nije lako. Najteže je bilo supruzi. Taman kada bi našla neke prijateljice, taman kada bi pronašla škole ili vrtiće za klince, kada bi sve pohvatala, mi bismo morali dalje. Pa onda prijavljuj, odjavljuj... Još je bilo kako-tako u Europi, ali igrao sam i u Kini i Saudijskoj Arabiji, čija je kultura življenja nama nešto posve strano. Kako sam skoro svaku godinu mijenjao klubove, to je značilo da smo praktički stalno bili na putu.
Ali to je život profesionalnog sportaša. Bio sam spreman na to. Kada igraš na mojoj poziciji i kada ti ide, kada redovito zabijaš, logično je da želiš napredovati i ići u jače klubove. Bogu hvala, u karijeri sam u sedam, osam sezona zabio deset i više golova i samim time su dolazile ponude, bolji klubovi, bolji financijski uvjeti. Tako da sam uvijek sa sobom vukao obitelj jer mi nije padalo na pamet biti odvojen od njih. Nisam želio da budemo razdvojeni, da mi pati odnos s djecom i ženom. Iskreno, sada kada malo prevrtim, baš nam je bilo top svugdje gdje smo bili.
Cijeli tekst pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....