Nekih pola sata do četrdesetak minuta vožnje od Šibenika, i otprilike toliko, ili nešto manje zavisno o gužvi na Jadranskoj magistrali, od Zadra nalazi se maleno mjesto Vrana. Kada skrenete s Jadranske magistrale suprotno od Pakoštana tamo ste za nekoliko minuta vožnje. Smješteno tik do znamenitog Vranskog jezera, prekrasnog kutka ovoga kraja, tirkiznog raja, staništa brojnih ptičjih vrsta, nalazi se i kuća obitelji Rogić.
Glava obitelji, pater familias Mladen (57), i njegova brojna obitelj žive tu nadomak predivnog jezera već nekih desetak godina. Bave se poljoprivredom, nedaleko od obiteljskog doma imaju vinograd sa 500 panja vinove loze, preko 300 stabala maslina, ostalih kultura. Ljeti imaju i štand ispred kuće, nađe se tu i “čatruna” nadaleko poznatih, slasnih lubenica.
Najstariji od petero
Lovre (27) je najstariji od petero djece, najstarija sestra Patricija (22) studira medicinu u Splitu i nije bila toga dana u domu. Ali, zato su tu bile preostale sestre, Cvita (19), Magdalena (11) i najmanja Ružica (5). Ona je bila pomalo sramežljiva, ipak su joj tamo neki novinari prvi put došli u kuću.
Na ulazu u prostrano dvorište osim dva razigrana psa dočekao nas je Lovre Rogić. Vratar Šibenika ugostio nas je u svojoj obiteljskoj kući, na golemoj parceli na kojoj se nalazi još jedna nedovršena kuća, a na njoj se ponosno vijori hrvatski barjak. Samo kao podsjetnik gdje dolazimo, u kraj koji je u Domovinskom ratu bio na samoj crti bojišnice.
"Je, tu malo poviše na brdu bila je crta bojišnice. Ostali smo tu, branili svoje misto i obranili naše ognjište", ponosno nam je pojasnio otac Mladen.
Organizirao obranu
Tih olovnih devedesetih glava obitelji Rogić bio je zapovjednik satnije, organizirao obranu uz pomoć ostalih žitelja i branitelja ovog ponosnog kraja. Srećom, rat je daleko iza, Vrana se podigla poput mitskog Feniksa i uz poljoprivredu kao zaštitni znak ovog kraja, zadnjih godina i turizam uzima sve više maha.
"Poljoprivreda je naš glavni ekonomski zamašnjak, ljudi su ovdje vrijedni, uzgajaju svoje kulture, posebno povrće i tako je stoljećima. Ali nećete vjerovati, u ovom našem kraju ima sve više prekrasnih zdanja, vila, apartmana s bazenima. Svako malo nikne neka nova. Turista ima ovdje kao na nedalekom moru", kaže nam Mladen.
I stvarno, sami smo se uvjerili početkom svibnja - stranih gostiju je sve više na jezeru, vozaju se biciklima po prekrasnim stazama oko jezera (50 kilometara), a Maškovića han, prekrasno preuređen objekt iz doba turskih osvajanja ovih krajeva iz 17. stoljeća, nas je oduševio. Sada je tu muzej, golema zazelenjena terasa, restoran, mali hotel… Baš toga dana ispred tog zdanja bilo je parkirano desetak luksuznih Porschea.
"Tu ćeš napraviti slavlje za svoje vjenčanje" - bocnuli smo Lovru, koji se na to samo nasmijao. A rekli bi u ovom kraju - i vrime mu je, a jedna mala Zadranka je s golmanom Narančastih u jednogodišnjoj vezi. Pa, tko zna…
Potom nas je Lovre odveo na obližnji teren, doduše malo je pretenciozno reći teren, jer tu je sada trava do koljena, dvije male branke jedva još se nekako drže prkoseći zubu vremena.
Važna nagrada
"Ovdje smo mi kao djeca igrali svaki dan, nediljom bi se skupilo ljudi. Bilo nas je dvije, tri ekipe", veli nam Lovre. Dok je strpljivo pozirao našoj kolegici Nikolini, u ruci je ljubomorno, ali ponosno držao jedan mali pokal.
"Ovo je nagrada za najboljeg golmana turnira u Vukšiću, ovdje jako poznatog malonogometnog turnira. Mogu reći da nije bilo tog turnira ne bih nikada vjerojatno postao golman", priznaje Lovre. Ovo je kraj u kojem je Hajduk sve, kao i u većini drugih mjesta u Dalmaciji. Ali, zbog Lovre sve je više i navijača kluba sa Šubićevca.
"Ima ih, a posebno moji najbolji prijatelji koji dolaze na svaku utakmicu. Oni navijaju za Šibenik zbog mene, i navijali bi za svaki drugi klub gdje igram", pojasnit će taj fenomen.
"Bio je i rukometaš, i golman i igrač, srednji vanjski, pivot. Nije bio loš, ali srećom da je prešao u nogomet", kaže nam majka Anita (47), koja je bila ona koja je vukla i kada nije bilo baš lako.
"Vozio sam Lovru na treninge u Šibenik tri godine svaki dan, prevalio sam 160.000 kilometara. Nitko tada nije mogao znati hoće li uspjeti, ostati u nogometu, a iskreno, nismo baš bili ni praćeni. Trebalo je sve to izdržati. A da vam ne govorim o tome kako mu je bilo sjediti na klupi godinu dana. Sve je to istrpio, a vjerujte, nije bilo lako. Mnogi drugi bi pukli", dodaje otac Mladen, koji je posebno ponosan kada sa zapada Šubićevca Funcuti skandiraju ime njegova sina.
A, imaju i zašto, ‘sveti Lovre’, kako mu ponekad tepaju navijači Šibenika, toliko toga je obranio ove i prošle sezone, statistički je najbolji vratar HNL-a po broju obrana na utakmici (5), a već je postao i noćna mora izvođačima kaznenih udaraca.
"Što mi to vrijedi kada sam primio 70 golova", skromno će Lovre. Istina, primio je 70 golova ove sezone, ali da nije bilo njega primio bi Šibenik i 100 valjda. A obrana kreće od napada.
"Svaka mu čast, ali ipak nije trebao primiti onaj gol na Poljudu od Eleza", bocka ćaća sina.
"Ma, nemoj mi ništa govoriti, je, to je moj gol, ostao sam na crti, a Elez ga zabio sa 3 metra… Ali, puhao je tako jak vjetar, lopta je bila dosta visoka i onda naglo pala, kiša je tukla u oči. Ma, užas…Teško mi je bilo", skrušeno nam kaže Lovre.
Njemačka epizoda
Nakon Biograda, gdje je započeo karijeru u drugoj godini kadeta, put ga je prvi put doveo u Šibenik.
"Primijetili su me Mile Petković, Ivan Bulat i Ivica Matas, treneri sa Šubićevca, i doveli u Šibenik. I Rade Jovičić je uvijek imao lijepe riječi za mene", prisjeća se. Potom se zaputio u Njemačku.
"Imao sam 19 godina tada, mlad, nadobudan. Ma, bolje da nisam ni odlazio tamo."
Branio je u tamošnjem niželigašu Kalbachu, a moglo je biti i drugačije.
"Gledao ga je i slavni Mario Basler, negdašnji igrač Bayerna, njemački reprezentativac. On je tada bio sportski direktor Lokomotive Leipzig, imao je samo riječi hvale za Lovru. Ali, znate kako je, nije sve tako idealno kako se čini, trebalo je to malo i pogurati, malo sreće. Tko zna kako bi se sve to rasplelo. A i Rijeka se interesirala. Ali, neka njega u Šibeniku, daj Bože zdravlja i neka brani", dodaje otac.
I, tako malo-pomalo, kada se sunce polako spustilo na horizont, s predivnim pogledom na Vransko jezero, ali i jadranske otoke u daljini, oprostili smo se od Rogićevih. Krasne i skromne obitelji, s Lovrom koji nam je bio ljubazan domaćin. Čeka ga novi trening s nogometašima Šibenika, koji imaju svoga zaštitnika na golu.
Vrana je rasadnik nogometaša
Osim Lovre Rogića, koji je jedan od najboljih vratara HNL-a, u Vrani, mjestu od kojih 800 žitelja, ima još nogometaša. Samo kojih stotinjak metara dalje od Rogićevih je i dom Ivana Prtajina, bivšeg napadača Hajduka, a sada ljubljanske Olimpije. Iz Vrane je i Ante Zurak, nekoć igrač prvoligaša Međimurja, a i talentirani Matej Mamić iz Dinama II je podrijetlom iz toga kraja.
Tovar koji pjeva i igra nogomet, ali samo kada je raspoložen
Nakon ugodne ćakule i lagane meze s domaćim specijalitetima, uz degustaciju čašice-dvije domaćeg Debita i Maraštine, Lovre nas je poveo kod svojih dide i babe, koji žive svega nekoliko minuta hoda na uzvisini, gdje se nalazi stari dom Rogićevih. Oni ga obožavaju, a i on njih. Ponosni dida Jere, vitalni osamdesetšestogodišnjak, i baka Milena dočekali su nas u svojoj skromnoj, ali urednoj staroj kući.
- Gledam ja moga Lovru svaki put na televiziji. Drago mi je kada brani dobro, ali zadnje vrime puno prima Šibenik golova. A bit će valjda bolje - veli nam dida Jere, koji nas je potom odveo u ograđeni prostor poviše kuće. Tamo je zvijezda tovar Vranac, o kojem su već pisali mediji, bio je i na kultnoj HTV-oj emisiji Globalno sijelo.
- Bio je i na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu. Ban na svome konju, a ja s našim Vrancem - ponosno će dida Jere.
I nije to stvarno običan magarac, u što smo se i sami uvjerili. Tovar koji pjeva, igra nogomet, stvarno čudo neviđeno. Ali, samo kada je raspoložen. Znate onu staru priču o tvrdoglavom magarcu koji je prehranio tolike obitelji u surovom dalmatinskom kršu.
