Kad su se na nedavnoj fešti šibenskog sporta košarkašice Šibenika popele na kazališnu binu, radi primanja zasluženog priznanja i dobrih rezultata u minuloj godini, netko se u parteru (polu)ozbiljno zapitao:
- Je li ovo natjecanje mladih šibenskih ljepotica ili predstavljanje ženskog košarkaškog sastava!?
Spomenuti Šibenčanin nije nimalo pretjerao, jer među košarkašicama gotovo i nije bilo ni jedne, jedine klasične sportske ‘amazonke’. Dominirale su cure s vitkim stasom i lijepom facom. Bio je to i okidač za razgovor s jednom od njih. U kratkom dogovoru s urednicom izbor je pao na 21.godišnju Josipu Silov. Nimalo slučajno.
Odabrali smo košarkašku reprezentativku, koju krasi milo, lijepo lice, a ubojita, dalekometna ‘trica’. Mladu damu, koja se kao djevojčica dvoumila između glume i košarke.
- Bila sam pri kraju osnovne škole, kad sam usporedo vježbala u KK Vodice i u vodičkoj amaterskoj kazališnoj družini kod Šibenčanina Pave Ćale. Šjor Pave je držao da sam nadarena, ali mi je davao manje, epizodne uloge. Iz prostog razloga što bi mi naslovne uloge bile opterećenje zbog paralelnih košarkaških treninga. I sve je to išlo lijepo i glatko, dok moj košarkaški trener Ante Roca nije postavio ultimatum- košarkašica ili glumica. Nisam puno dvojila i pogodila sam. Silno bi promašila da nisam ostala u košarci. Ona mi je danas gotovo sve. I gušt, i ljubav, i posao, priznaje šarmantna Josipa.
Iako je jedva utekla tinejdžerskim godinama Josipa Silov ima dosta zanimljivu karijeru, koja se događala u četverokutu Vodice- Napulj- Split- Šibenik. Kad tome dodamo brojne nastupe u različitim hrvatskim selekcijama, mnogi će se zapitati kad je sve to stigla!?
Korigiranje igre
Ljetni dolazak na Baldekin popratila je izjavom ‘Želim podići ne samo razinu igre, već i samopouzdanja’. A objašnjenje te izjave je više nego jednostavno.
- Presudno je bilo to što Šibenik vodi Stipe Bralić, iskusan i kvalitetan trener, koji je za koplje iznad svih, koji rade u hrvatskoj ženskoj košarci. Znala sam što mi fali kao igračici, te da će on biti strpljiv u korigiranju moje igre. Bez lažne skromnosti tvrdim da imam odličan šut za tri poena, ali i da to nije dovoljno. Polako popravljam „dvicu“, igru u obrani… Vježbam i prodore, te želim biti još slobodnija u baratanju s loptom. A trener me u tome silno podržava. Neovisno od toga, što je svjestan da će me teško zadržati u idućim sezonama, kad očekujem europski poziv za dobar devizni angažman, nije krila Josipa.
Otuda i njezin već ustavljeni dnevni ritam: doručak, trening, ručak, popodnevni odmor, večernji trening. Ritam, u kojemu kao studentica kineziologije uporno traži i pronalazi trenutke za učenje.
- Znam da je neizbježno novinarsko pitanje što je s privatnim životom? Ima li vremena za ljubav? Moj odgovor je „iks“ ili nepoznanica. Prije godinu dana malo sam potonula u jednoj iskrenoj mladenačkoj vezi, pa sad ne žurim u novu. No, ne bježim od takvih izazova. Košarka mi u tom smislu nije prepreka, kazivala je uz osmijeh naša sugovornica.
Njezin osmijeh i aktualno, ne baš zavidno financijsko stanje šibenske ženske košarke vratili su nas u pedesete godine minulog stoljeća, kad su u talijanskom filmskom evergreenu „Poveri ma belli“ (Lijepi, ali siromašni) dominirali zaboravljeni Renato Salvatore i Marisa Alasio. Josipa, dakako, nije gledala taj film, ali joj se svidjela usporedba. Ponajviše, jer ju je to podsjetilo na kratku igračku epizodu u Napulju.
- U Italiji se nisam uspjela ugurati u prvi sastav. Igrala sam u Ligi za mlade, bolje rečeno u konkurenciji, koja mi nije omogućavala igrački napredak. A sve drugo je bilo super. I grad i atmosfera u klubu, i Napolitanci, koji su po karakteru i ponašanju slični nama Dalmatincima. Voljela bih se kao igračica barem jednom vratiti u Napulj, no šanse za to su male. Klub je, doznajem, financijski propao, prebire Josipa po talijanskim uspomenama.
A- reprezentacija
Ovosezonski debi Josipe Silov u A-reprezentaciji Hrvatske bio je logičan slijed njezinih zapaženih igara u mlađim selekcijama. Na europskim prvenstvima u Izraelu i mađarskom Sopronu. Tamo, gdje je po nepisanom pravilu birana u najbolju petorku ili bila najbolji strijelac.
- Moj klupski trener Stipe Bralić je kao izbornik uspješno složio praktički novu seniorsku reprezentaciju Hrvatske, u kojoj su i dvije Šibenke, Klaudija Periša i ja. Startali smo sjajno u europskim kvalifikacijama pobjedama nad Latvijom (u gostima) i Njemačkom, pa smo svi uvjereni da ćemo se plasirati na Europsko prvenstvo. Nije mi draga vijest o ozljedi Ahilove tetive naše kapetanice Ive Brkić- Ciglar, ali vjerujem da je mogu nadomjestiti Ivana Dojkić, Ana Petrak i Dubrovkinja Karmen Miloglav, koja se vratila u Ragusu, rado Josipa priča o najboljoj hrvatskoj vrsti.
Spomen Dubrovkinje Karmen Miloglav usmjerio je, konačno, razgovor prema „ženskom dijelu“ Baldekina. Tamo, gdje, za razliku od prošle sezone, Šibenke dobro guraju prema gornjem dijelu ligaške ljestvice.
- Moj dolazak u Šibenik pratio je i povratak drugih još mladih igračica. Puno nam vrijede i bivše košarkašice Splita Tomičić i Puljić. Da ne govorim o iskusnoj Chiabov i mladoj Miji Vukšić. No, dubrovačka Ragusa je prejaka da bismo se upustili u borbu za naslov. Za prvo mjesto nedostaju nam još dvije kvalitetne igračice i, što kriti, više novaca u klupskoj blagajni, drži naša sugovornica.
Učim s guštom
Josipa Silov je djetinjstvo i ranu mladost provela u Vodicama, gdje je i zaslužila plaketu Grada Vodica kao najbolja sportašica. Nedavno se sa cijelom obitelji preselila u jedan od šibenskih nebodera blizu Baldekina.
No, njezine prave emocije pripadaju ćaćinim Rupama, preciznije Laškovici. Mjestu skradinskog zaleđa odakle porijeklo vuče i jedan od najboljih šibenskih nogometaša svih vremena Petar Nadoveza. Šibenski funcut i „splitski Pele“, kako su ga krstili stari hajdukovci.
- Kad imam malo slobodnih trenutka, a sunce pobijedi oblake, evo mene u mojoj Laškovici. Tamo uživam u svemu, ama baš u svemu. U našoj obiteljskoj kući, šetnji uz Krku, a ponajviše u čarobnom Roškom slapu. Tamo nalazim svoj mir. U pravu su oni, koji se trude rasteretiti Skradinski buk, te turistima otkriti i druge ljepote Krke. Žao mi je što nemam pjevački talent, jer bi češće pjevušila stihove „Krka moja, stara mati“, emotivno se otvorila Josipa Silov.
Novinarski smo rokovnik na tren zatvorili, jer je stigao kolega Nikša Stipaničev da se domognemo i fotografija naše lijepe i nadarene sugovornice. Kad je poziranje bilo gotovo, ostalo je malo za vremena za neizbježno pitanje o tome gdje vidi sebe poslije košarkaške karijere.
- U košarci, a gdje drugo!? Kao košarkaški trener. Taj me posao već sada zanima. Zato učim s guštom. Studiram u pravom smislu te riječi. Ne samo da bi položila ispite. U starijim godinama sigurno me neće smetati da me zovu Bepina, kako mi u Dalmaciji obično zovemo žene s imenom Josipa, završila je Josipa Silov.