Jeste li vidjeli listu službeno pozvanih gostiju na spektakularnoj košarkaškoj utakmici, odigranoj u zagrebačkoj Areni u spomen na šezdeseti (nedoživljeni) rođendan „našeg malog“ ili Dražena Petrovića!? Kad mi je ta lista stigla preko WhatsAppa, zahvaljujući jednom od neimara Baldekina, uhvatio sam se za glavu od neugodnog iznenađenja. Ne samo iz šibenskih, već i širih dalmatinskih, pa, što kriti, i hrvatskih razloga.
Na veliku svečanost hrvatske i europske košarke nije, primjerice, pozvan legendarni predsjednik i utemeljitelj slavne Šibenke, 91-godišnji Tomislav Zorić, kojemu se pokojni Dražen ispovijedao kao vlastitom ocu. O prvim mladenačkim ljubavima, o brojnim ponudama jugoslavenskih klubova za Petrovićev odlazak s Baldekina. Pozivnica nije upućena ni „vječnom“ tajniku Šibenke Jošku Šupi, koji je gotovo četiri desetljeća neumorno radio na temeljima i krovu Baldekina. A Šupe je prije tridesetak godina dobio poziv da bude član službene hrvatske delegacije na otkrivanju Draženova spomenika u Lausanni. Jesu li pogriješili oni, koji su onomad službeno pozvali Šupu u Švicarsku ili Aleksandar Petrović (i društvo), koji ovog ljeta nisu smatrali potrebnim da mu pošalju službenu pozivnicu za zagrebački spektakl!?
Nije pozvan ni sjajni šibenski košarkaš (i trener) Nenad Amanović, koji je u pionirskim danima Baldekina velikodušno prepustio mjesto šutera nadarenom Aleksandru, a sam preselio na poziciju plejmejkera. Neno je, pak, kao trener vodio Dražena do (hrvatskog) zlata i (jugoslavenskog) srebra u kadetskom uzrastu.
Protokolarnim promašajem možemo mirne duše nazvati i izostanak pozivnice čelnim ljudima KK Dražen Petrović, bolje rečeno kluba, koji nosi ime šibenskog i hrvatskog velikana. Aleksandar Veliki je na svečanu službenu listu stavio gradonačelnika Ljubljane (op.p. kakve on ima veze s Draženom!?), ali ne i gradonačelnika Šibenika Željka Burića! Prvog čovjeka Krešimirova grada, u kojemu se dvaput godišnje na emotivan, spektakularan i dostojanstven način podgrijava sjećanje na svjetsku (i šibensku) košarkašku legendu.
Ipak, najviše nevjerice izaziva podatak da na službenoj listi svoje mjesto nije našao legendarni Splićanin Goran Ivanišević. Kako zaboraviti njegovo silno uplakano lice tijekom Petrovićeve sahrane na Mirogoju!? Da ne govorimo o emotivnom govoru u Wimbledonu, kad se u trenutku svog najvećeg uspjeha u karijeri sjetio pokojnog prijatelja Dražena, te mu verbalno posvetio najvrjedniji pobjednički pokal u svjetskom tenisu.
O čemu su Aleksandar Petrović (i društvo) razmišljali, kad su pozivnicu uputili velikom srpskom košarkašu Vladi Divcu!? Zar su vjerovali da će mu hrvatski (košarkaški) puk oprostiti gaženje našega stijega tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini!? Najbolji Draženov prijatelj Neven Spahija dobro zna kako „naš mali“ to Divcu nikad nije zaboravio. Uzalud su bili Srbinovi napori da se pomire. Kad bi se sreli na NBA-parketu mlađi Petrović bi požurio u drugom smjeru.
Ne morate mi vjerovati, ali mi je više od nazočnosti Divca u zagrebačkoj Areni smetao svečani poziv Svetislavu Pešiću, treneru Bosne u famoznoj utakmici sa Šibenkom na Baldekinu. Košarkaškom kormilaru, čiju stručnost nimalo ne osporavam, ali koji je bez imalo srama pristao da bez borbe u praznoj novosadskoj dvorani primi medalju za titulu, koju nije zaslužio na parketu. Naslov, otet Draženu i Šibenčanima.
Ne, ne želim se dalje istresati glede propusta na spektakularnoj košarkaškoj priredbi, održanoj u čast velikog šibenskog sina Dražena Petrovića. Ono šibenskog posebno naglašavam. Dobrim dijelom i zbog toga što mi se silno svidio „štos“ jednog starog šibenskog zajebanta, koji je kazao „lista pozvanih gostiju manje podsjeća na NBA, a puno više na SHS (čitaj: zaboravljenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca)!“
E, moj Aco! Države se mijenjaju, ali nikad ne smiješ zaboraviti majku, koja te rodila i grad svog rođenja i djetinjstva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....