Kada se spomene šibenska košarka, nezaobilazni dio te priče svakako je Anđelko Matov. Trener koji je na Baldekinu ostavio dubok trag. Povod ovom razgovoru leži u činjeni da je Anđelko već punih 40 godina dio svega što se događa u Krešimirovu gradu kada je ovaj popularni sport u pitanju. Matov je jednostavno čovjek čiji život su obilježili sport i košarka. Uz trenerski posao u Šibenki, Jollyju, Telekomu Vinkovci, Matov je bio i izbornik kadetske i juniorske reprezentacije hrvatske.
Prije nego ste se okrenuli košarci, bili ste dobar nogometaš?
– Pa bio sam svestran, bolje rečeno. Na ulici smo igrali i mali nogomet i košarku. Društvo me povuklo i 1976. sam otišao na Baldekin na prvi trening košarke. Prvi trener mi je bio pokojni Nikola Kessler zvani 'Fon'. Paralelno sa tim treninzima i dalje sam igrao mali nogomet, vodio malonogometne ekipe i paralelno sam se bavio sa oba sporta. Kada se ušlo u prvu košarkašku ligu 1980. morao sam se ipak posvetiti isključivo košarci. Ujedno sam jedan od osnivača Košarkaškog kluba Šubićevac za koji sam jedno vrijeme paralelno igrao i vodio momčad. Nisam imao namjere biti trener, vodio sam mlađe kategorije, ali sve je to bilo neozbiljno.
Kada ste shvatili da bi košarka mogla postati posao?
– Negdje krajem 80-ih godina,točnije 1989. godine kada dolazim u školu košarke u Šibenku, a 1992. godine postajem profesionalac. Moram naglasiti da je tu veliki posao odradio Mladen Šestan sa kojim sam se i ja zapalio za taj posao. Prošao sam sve mlađe kategorije kluba, a jedno vrijeme sam usporedno igrao za KK Šubićevac. Za taj klub sam igrao najviše iz gušta. Još 1984. sam išao na seminar trenera na kojem je predavao veliki pokojni Krešimir Ćosić, Željko Pavlićević i drugi veliki treneri. Kada sam 1992. postao profesionalac u KK Šibenki, vodio sam te godine generaciju juniora i radili smo pod granatama, dva puta nam je granata pala nekih 10 metara od dvorane. Taj strah nikad neću zaboraviti. Sa tom generacijom sam uzeo brončanu medalju na juniorskom prvenstvu 1994. godine u Zadru. Tada je na juniorskom prvenstvu bila puna dvorana u Jazinama, što mislim da se teško više može ponoviti.
Sjećate li se svog prvog posla u seniorima?
– Prvi seniorski posao mi je bio odmah nakon te bronce kada sam u sezoni 1994./1995. godine bio pomoćnik Borisu Kurtoviću u Šibenki. Dogodine je Kurtović otišao iz Šibenke i ja sam postao trener Šibenke. Oni su me pozvali,a to je za mene bila ogromna čast, tko bi to odbio. Situacija je tad bila nezavisna, ponajprije financijska, stalno smo bili u borbi za ostanak i opstanak. U sezoni 1997./1998. preuzeo sam tadašnjeg prvoligaša iz Vinkovaca, Telekom. Gore sam radio sa šibenskim dvojcem Kalpićem i Gulinom. Dogodine sam gore povukao Antu Slavicu i Davora Vidačka iz Šibenke, no te godine se dogodio financijski krah, pa sam ja napustio klub. Godine 1999. vodio sam KK Široki sa kojim sam bio prvak Herceg-Bosne i treći u prvenstvu BiH.
Što je za Vas najveći trenerski uspjeh?
– Kad kreneš u ovaj posao i nakon ovih 40 godina da me još drži ova želja i žar, za mene od toga ne postoji veći uspjeh. Rezultatski, postoji par stvari na koje sam izuzetno ponosan. Jedna od tih stvari jest uspjeh sa juniorima u Zadru 1994. godine jer smo radili doslovno između uzbuna. Sjećam se da sam preko Radio Šibenika obavještavao igrače hoćemo li imati treninge ili ne. Druga stvar jest uvođenje Šibenke u tadašnju Goodyear, a današnju ABA ligu. Bila je to sezona 2003./2004. u kojoj nam se puno toga poklopilo. Početkom sezone klub je bio pred gašenjem. Ostali smo u klubu ja, Josip Milaković, Lauri i lokalni momci Duvančić, Papak, Šarin i ostali. Od prve utakmice gdje je bilo 100 ljudi, a od toga 50 Sinjana došli smo do toga da igramo protiv Hermes Analitice pred prepunom dvoranom. Zatim sam sa juniorima Šibenke 2004./2005. bio viceprvak države, a dogodine prvak. Volio bih istaknuti i uvođenje Jollyja u prvu ligu. Vodio sam i žensku ekipu Jollyja do regionalne lige. U projektu stvaranja muške momčadi Jollyja sam od prvog dana i B-1 lige pa do danas kad smo jedan stabilan prvoligaš koji je igrao finale Kupa, što je ogroman uspjeh, jer to je nakon 1983. godine najveći uspjeh šibenske košarke. Žao mi je što je po uvođenju Jollyja u prvu ligu došlo do obiteljskih problema koji su mi tada bili prioritet broj jedan i zbog kojih nisam mogao davati sto posto sebe u momčad i morao sam napustiti klupu.
Gdje još uvije nalazite motiv za daljnji rad sa mladima u omladinskoj školi?
– Prije svega jedna ogromna ljubav prema ovom poslu. Čovjek koji radi posao koji ne voli, bolje da ga ne radi. Ovdje sam se našao, velika ljubav i odanost održala mene u ovom poslu. I sad sam u kancelariji u kojoj provodim svaki dan i poslije pobjede i poraza, svakodnevno sam u kontaktu sa svojim kolegama. Moram naglasiti da je košarka strašno napredovala, nije lako više pratiti taj silni napredak jer danas je dosta toga u košarci otkriveno i jedna od stvari koja je u košarci, a i u sportu najbitnija danas jest psihologija. Ne vjerujem da ću ići u mirovinu. I kad me potjeraju u mirovinu, ja ću ostati u košarci. Jedino me boli što se u šibenskoj košarci puno trenera našlo po načelu "daj mu priliku" i da bi se shvatilo da je to nekima samo hir, a tako se u košarci ne može raditi jer svaki dan se nešto novo mora naučiti i otkriti, ponajprije u radu sa igračima i kako ih što bolje koristiti u igri. Uz sve to je teško svaki dan imati isti motiv i želju za radom, ali srećom ja sa tim nisam imao problema.
Dio vas na koji nitko ne ostaje ravnodušan jest vaš temperament?
– Spomenuo sam psihologiju, ja sam osobno proučavao neku literaturu u toj grani i vidio sam par muškaraca sa stavom i svakog pojedinačno je analiziralo. Među njima sam našao sebe. To vjerojatno ostaje od malih nogu i ulice na kojoj odrastaš. Ja imam jedan stav širokog garda i kažu da su to žestoki i brzi momci. To je neki temperament koji je ostao u meni još sa ulice. Mene se može gledati kroz tu prizmu, u nekom trenutku to je mana, ali ljudi koji me poznaju, znaju da kad se smirim kakav sam, ali 40 minuta dok traje utakmica, to je pakao. I svi znaju da me se ne treba dirati nakon poraza.
Kako izbacujete sav taj stres koji vas prati u poslu?
– U početku svog posla to nisam znao i to me koštalo. Na primjer u sezoni 1995./1996. loše smo startali i sjećam se da sam nakon omjera 1-6 došao kod predsjednika Huljeva i rekao da dajem ostavku i odlazim i ne želim da klub bude moj talac. On me 7-8 dana uvjeravao da to ne napravim i nije uspio. Takav sam, ne podnosim poraz. Možda i danas toga ima kod mene, ali sigurno u puno manjoj mjeri nego prije, ali kako vrijeme odmiče našao sam sebe i svoj način da se smirim. Nakon utakmice pokušavam što manje ulaziti u svlačionicu, a dan poslije volim šetati, pogotovo sa nordijskim štapovima i to mi je relaksacija nakon koje sam spreman krenuti dalje.
Zbog naočala nestalo struje
Karijera Anđelka Matova uvijek je bila puna uzbuđenja, no i zanimljivih, pa i smiješnih priča. jedna od njih vezana je za davno gostovanje alkara na Baldekinu, kada je Matov bio trener Šibenke.
– Hahaha, to je posebna priča, naime Alkar je tada bio zaista dobra ekipa, a nama je trebala pobjeda. Kako se igralo na Baldekinu dogovor je bio, ako ne bude išlo po planu, ja ću kažiprstom podignuti naočale, a jedna prijatelj na tribini koji je zadužen da prati mene će baciti jaknu u zrak. Tada će ljudi iz zaposlenici dvorane isključiti struju i doći će do prekida zbog nestanka električne energije. No kako je utakmica krenula na samom početku zbog vrućine, meni su malo pale naočale i ja sam ih podignuo kažiprstom, što je bio signal mom prijatelju koji je bacio jaknu i došlo je do prekida zbog nestanka struje, a utakmica je prekinuta – s osmjehom se prisjeća Matov.
Koliko obitelj pati zbog posla?
– Moram priznati da je to puno. Moja supruga je saživjela sa mnom i žrtvovala dosta, pogotovo dok sam radio van Šibenika. Vjerojatno bi bilo gore da su se ostvarili neke ponude koje sam odbio, kao što je ponuda da vodim košarkašice Nice u Francusku. Ja sam bio odvojen od obitelji dok su mi djeca bila manja, ali kad sam se vratio u Šibenik 2001. godine mogao sam se posvetiti odgoju djece. Otišao sam jedino 2007. u Split voditi juniore, a ostalo nisam ni razmatrao jer mi je uz moj posao bilo izuzetno bitno odgojiti moju djecu i izvesti ih na pravi put i mislim da sam pravilno postupio po pitanju obitelji.
Imate jedan osebujan nadimak Clay. Kako je do njega došlo?
– Zbog toga što je u to vrijeme bilo puno uličnih tučnjava u kojima sam sudjelovao, ali tada je to sve završavalo pozdravom na kraju, nije to bilo kao danas. Nekome bi to danas smetalo, ali ja držim da je to dosta djelovalo na mene i moje odrastanje.