Kuća je kamena. Mater misi kruv, dica su u dvoru, slika je na kantunalu. Radnici na trgu čekaju da pukne mina. Fitilj gori. Mali Ante istrčava prema njemu. Mater leti za njin. Spašava ga, pada na pod, krv joj je u kosi, čini se da je samo ozlijeđena, a onda iduća scena – sprovod.
Mali Ante stoji s ćaćon i didon koji je Goran Višnjić s perikom iz "Sve po osam". Naglaskom Cobre iz "Smogovaca" mali bodul prozbori: "Htio bih još jednom vidjeti mamu. Reci neka je pokažu."
Božeprosti, da mi je netko rekao da ću se smijati na scenu pokapanja... I to na scenu snimljenu prema istinitom tragičnom događaju... Ali kad u subotu navečer odlučite ispasti faca u društvu, umjesto Izbornika Dene pustite seriju "General".
Opisane situacije čine prve tri minute. Gluma je inspirirana najpriznatijim dostignućem na ovom polju, kratkometražnom uspješnicom "Krv nije voda", čiji se utjecaj posebno osjeti kod mlađih članova. Interesantno bi bilo saznati jesu li uopće radili audicije. A glumce koji vrijede ubijaju urnebesne režiserske odluke.
Na početku prve epizode Višnjić najprije utjelovljuje starca od 80 pa potom, kako idemo prema kraju, mladića od dvadesetak godina.
Posebno oduševljava scena s dva momka na kaiću.
Oba ribari, cijeli život na moru, oba zagrebačkih naglasaka čitaju scenarij na dalmatinskom dijalektu. Baš ta riječ – čitaju. Jedan glumi Gotovinu, a drugi njegova najboljeg prijatelja Froda iz "Gospodara prstenova".
Tu scenarij prvi put zaplače za redakturom kad ćićavi kaže: "Loviš li ti ribu ili oblake, ode riba pod oblake." Na to će Ante: "Vidiš kakvi bokuni meni iz oblaka padaju." Hommage "Nebu nad Frankfurtom 2".
Frodo je bolji. Ne pomaže što glavni glumac ne sliči previše na Višnjića koji će ga za po ure zamijeniti.
I što je više s tim naglascima? Ko da u Dalmaciji nema glumaca i za sporedne uloge.
Na stranu sad to, serija ima sve elemente zbog kojih prebacujete kanal Klasik TV-a. Pola sata predugi kadrovi, nadahnuti pogledi u daljinu, punjenje praznog hoda instrumentalnom glazbom, spora dvostruka ekspozicija.
U pokušaju dodavanja malo arta, na nebu je cijelo vrijeme isti oblak. Otkako je Gotovina bio mali. To mu je mater.
Onda ide scena gdje grli neku curu, 14-godišnjakinju, prema slobodnoj procjeni. Frodo ga tad pita kako će se rastat od nje. A on, sjetno, gledajući joj u leđa dok odlazi, odgovara:
– Najteže... Vidiš, ovako sitno, malešno, zalipi ti se za srce. Bože moj, šta ti je život.
Dijalozi su, primijetit ćete, sastavljeni od mudrih internetskih citata što ih na svom Facebook profilu dijeli Marija Nokti Privatno. "Život je nepredvidiv, iskoristi ga!"
Slijedi već legendarna scena oluje na moru.
Nevrijeme je ogromno, mrak je, ali opet je na nebu isti onaj bijeli mater-oblak. Valove su digli sa Shutterstocka. Dosežu desetak metara, po svim zakonima fizike već bi prevalili onaj njihov kaić. A zvuk! A zvuk je jasan kao da su njih dvojica spikeri na radiju i pričaju i dalje sve u izrekama, samo što se sada ko fol deru, ali ni to deranje nije deranje, nego glumljenje deranja: "Spojilo se nebo i more, slušaj grmljavinu!"
Tvorci serije su očito mislili da se, ako rade materijal o Gotovini, nitko neće usuditi sprdati s njim. Scene izgledaju kao da su snimljene bez drugog pokušaja.
Urnebesno je sve, dok se ne zapitate je li ovo plaćeno našim novcem.
A tek smo na desetoj minuti prve epizode!
Kako to uvijek i bude, Gotovina se molio Bogu i ovaj je smirio oluju. Gotovina je maltene Isus.
Iduća scena, jutro.
Naš General stoji našminkan, počešljan, obrijan, ispeglan. Bez ogrebotine, bez traga mora, soli, podočnjaka, ispucale kože i kaže ono što smo svi pomislili: "Nakon dvi noći pakla..."
Kasnije će: "Vrtili smo se oko sebe ka pas oko svoga repa!"
To izgovara ugodno zavaljen dok Frodo, kojem se ne sjećamo pravog imena, neumorno vadi vodu iz broda.
U to dolazi policija. Govori Ante: "Mogu nas poljubit u guzicu, ako mi skinemo gaće." A govori i Frodo: "Ko skida gaće, ti ili ja"?
a to će Ante: "Spasija si guzicu."
Policija naglo okreće kormilo, pobjegli su jer nisu htjeli biti u kadru s njima.
Ante koji je minutu ranije ustvrdio "mi smo dica sriće", sad kaže: "E, imamo više sriće nego pameti. Baš nas prati srića." U pozadini svira trashy klasična gitara, idu scene obale i mora, traju čitavu vječnost, ko u promidžbenom videu baškovoškog hotela "Slavija" iz osamdesetih. Idealan trenutak da Gotovinin prijatelj priupita: "Di ćemo naći toliko lipote?"
Onda ide monolog o Bogu.
"Velik je Bog, velik i milostiv", kaže Gotovina.
Zaklela bih se da je Krstičević imao prste u scenariju.
Iduća scena. Budi se General u svom krevetu. Kraj njega sjedi ona mala. Mrklu tišinu prekida izraženi Dalmatinkin slavonski naglasak: "Spavaš još od podne... Si dobro?"
"Sad kad san se naspava i kad tebe vidin, odlično! Ej, nisi me poljubila", naljuti se Gotovina.
Ona ga poljubi u obraz. U sobu mu dolazi ćaća, a mala izlazi.
Jedini plus je, zapravo, kamera. Kadrirano je po zanatu.
"Mene vuče more, izazva me, vuče me more. Ćako, tata. Hoću vidit svita", govori Gotovina ćaći koji zamišljeno gleda u daljinu.
Naravno, otpuhuje dim cigarete. Šta bi drugo radio uz prozor.
"Ti odrastaš, ja starim, a roditelji slabo vide da im dica odrastaju", odvraća mudri ćako.
Iduća scena.
Rastaju se, Ante ide na brod. Tu je i cura. On je grli, a onda ditetu do nje govori: "Čuvaj sestru, sad si ti najstariji u kući."
Čekaj malo!? Je l' ista ženska glumi i curu i sestru ili...? Premotajmo dalje, ajde.
Ekipa "Krim Tima 2" popravi se kad Gotovina na brodu sretne Alena Liverića. On je tu iznadprosječan. Zamišljate da ulazite u ekran i vučete ga za nogavicu i preklinjete ga da ne ode, da vas ne ostavi same s njima.
Uskoro je General na provi. Stoji. Šuti. Naravno, gleda u daljinu.
"Bože, kako je veliko more", zaključi.
I onda se prekrsti.
Evo ga sad u vlaku. Kupio je rječnik francuskog. Otvorio ga u kabini i naučio jezik. Upoznao je i neku Francuskinju koja je sjela preko puta. Rekao joj je da je prekrasna i da je on kršćanin, a kad su izašli vanka, poljubio ju je i ona se oduševila.
Sad je u Legiji stranaca.
Gotovinin boravak ondje dosta je uvjerljivo odrađen, osim što je Rene Bitorajac Srbin koji priča francuski i u jednom trenutku kaže "e, buraz".
"Uzećemo tvoje odelo... Jesi ti neki sportista?" pita ga Rene.
"Nekoliko godina kasnije", baš tako piše na dnu ekrana, onaj mladi glumac postaje Goran Višnjić, a Bitorajac ostaje isti kakav je bio u prošloj sceni.
Starci su mu, kaže, bili iz Banata i "proterani su iz Jugoslavije nakon rata". Drugog svjetskog. Dakle, Rene i Višnjić, naoko vršnjaci, trebali bi biti trideset godina razlike.
Genijalno.