StoryEditorOCM
OstaloNAŠA MALA

Upoznajte učiteljicu koja je filmom o neprežaljenom ‘košarkaškom Mozartu‘ rasplakala cijelu Hrvatsku

Piše Zdravko Pilić
26. siječnja 2024. - 14:11

Ivana Guberina ovih dana živi život kao iz šlagera - "tražena je roba u gradu". Svi joj žele čestitati, stisnuti joj ruku, i svi joj imaju potrebu nešto reći o filmu "Naš mali". Zbog kojeg je i ona sama, kako ju je efektno "krstila" kolegica Ivana Mikuličin iz Jutarnjeg lista, postala - "Naša mala".

- Još se navikavam da me ljudi prepoznaju. Pa pitaju "Oprostite, jeste li vi Ivana. Ajme, super vam je film. Vratili ste me u ono vrime! Evo, sad mi suze krenu kad se sitim. Baš ste me dirnuli".

image

U Draženovoj dvorani na Baldekinu u kojoj je ‘rođen‘ košarkaški Mozart

Niksa Stipanicev/Hanza Media

A mene dirnu ti ljudi, moji sugrađani, i njihova reakcija. Ili kad mi ovi mlađi kažu - "Svi smo ga u kući gledali". I vele ovima moji stariji da je to baš tako bilo. Da je cili grad bija u balunu, u košarci. I da je sve gorilo. I da se to više nikad ne može ponovit! I da je to bilo lipo još jedanput vidit, makar na filmu! - priča nam Ivana Guberina svoje "postfilmske" dojmove i impresije.
"Naša mala" je filmom o Draženu ušla u svaki šibenski dom. I to triput u jednom tjednu. Film je najprije prikazan u ponedjeljak, na prvom programu HTV-a, u osam i kvarat navečer, pa je repriziran sutradan u utorak, taman poslije ručka u tri i pol popodne, a onda još jedanput u subotu, u šest i deset, navečer.

Bilo je Šibenika i Dražena na TV-u više nego za cijelu godinu. Veli nam i jedan od najpoznatijih šibenskih Funcuta, Drago Lakić Laki, kako ga je non - stop budio mobitel, poruke i pozivi - "Gleda san te na filmu!" - "Znan, jučer!" - "Nije nego danas!" - "Opet?" - "E, šta se praviš važan, da ne znaš!" - "A nemam pojma, ka da ja to pratin!" - "Onda kad su mi rekli da je i u subotu, mislija san da me vataju u đir. A nisu, nego smo stvarno bili i treći put na televiziji!" - priča Laki s Ivanom.

image

‘Kako je njemu bilo odavde pogoditi koš‘

Niksa Stipanicev/Cropix

A Ivana kaže da je i njoj bilo isto.

- Milijun poziva, poruka, e - mailova... Spasila me je sestra Ana Guberina, kao i na filmu, uostalom. Bila mi je i više od sekretarice i tajnice. Pomoćnica režije! - govori nam Guberina, koja je još uvijek puna adrenalina i trebat će joj, priznaje, vremena da sve to iz nje izađe. Film je radila tri, tri i pol godine. I u početku nije imala pojma čega se uhvatila, ali nosila ju je energija, prale su je emocije, a onda ju je na koncu uhvatio i strah.

image

Ivana Guberina s Draženom - U početku nisam imala pojma s čime sam se uhvatila

Niksa Stipanicev/Hanza Media

- Ja sam učiteljica, film nije moja struka, i mene je bilo strah od reakcije publike. Najprije, šibenske na premijeri, na Baroneu, u šestom mjesecu. A onda kada je to završilo, kada je to prošlo, onda u Zagrebu, u listopadu, u HHO-u. Računaš, dobro, u Šibeniku je domaća publika, ali kako će to prihvatiti gore u Zagrebu, gdje su svi ti poznati, veliki sportaši? A ono - isto. Iste emocije, suze, ljudi dirnuti.

Ljudi koje sam prije toga viđala samo na TV-u, legende, poput Ivice Blažička, Dubravka Dude Šimenca, koji me zvao da mi izrazi svoje oduševljenje. Lukša Jakobušić mi je kazao da bi film rado prikazao svojim hajdukovcima, kao poticaj, i edukaciju. I to je baš ono što je Draženova ostavština, što je poruka - da se može uspjeti i iz jedne male sredine, da se može biti i veliki, ali da treba ostati ponizan, znati odakle si i kome pripadaš - ističe autorica, kojoj su neki znali prigovorili da u filmu ima premalo košarke, velikih utakmica, Reala, NBA...

image
Niksa Stipanicev/Cropix

- Nisu život samo koševi i utakmice. Danas djecu roditelji uče da je sport na prvom mjestu, a škola nije bitna, a to je totalno krivo. U Draženovo vrijeme to nije bilo tako. Nisu samo roditelji dolazili u školu, nego i treneri. I ako su ocjene bile loše, nije bilo treninga dok se ne poprave. Na taj su se način stvarali ne samo sportaši, nego i ličnosti, kompletne osobe. Koje su znale što su stvarne vrijednosti u životu - govori Ivana, koja i sama dolazi iz prosvjete. I koja je zahvaljujući djeci, obrazovanju i sama ušla u svijet filma.

- Začudila sam se prije deset godina, koliko ima djece, mojih učenika, koji nikad nisu bili na Kornatima i na Krki, iako su nam tu, pred vratima, i cijeli svijet prelazi tisuće kilometara i plaća tisuće dolara da bi ih vidjeli. Pa sam rekla, čemu služi škola ako ćemo tu našu djecu držati slijepe pored zdravih očiju za tu ljepotu koja ih okružuje.

I krenuli smo stvarati uspomene, posjećivati ta mjesta po županiji, snimati se tamo, slikavati, pržili CD-ove i DVD-ove, da nam svima ostanu sjećanja, za cijeli život, ispočetka s mojim fotoaparatom i kamerom. Dok ih nismo potrgali. Pa smo onda, osnovali udrugu "Šibenska kartulina", da bi lakše mogli kupiti novu opremu, tražiti donacije, kako bi snimali nove, sve duže i zahtjevnije filmove. Od kojih je prva na HTV-u završila "Šibenska kartulina", pa onda "Šibenik za sva vremena" i sad ovaj treći - "Naš mali". O Draženu. Koji se snimao usred korone.

image

Ivana Guberina i Biserka Petrović

Tonka Lokas/Cropix

Sjeća se prvog sastanka s mamom Biserkom, u Zagrebu.

- Tri metra smo bile udaljene jedna od druge, pod maskama. A ona je samo jedan od 32 sugovornika u filmu, pored brata Ace, Moke Slavnića i Vlade Đurovića, za koje je organizirala snimanje u Beogradu, pa do pokojnog Mirka Novosela, kojem je sudjelovanje u filmu bilo vjerojatno zadnji intervju koji je dao u životu. Pa Šibenčani, domaći - Laki, Rambo, Zeko, Pele, Vlasta, Ante, Marina, nekog ćemo sigurno zaboraviti. To su sati i sati snimljenog materijala, a korištene su i obiteljske snimke, Memorijalnog Muzeja Dražen Petrović, pa snimke Dražena Dade Antića, od svog oca Voje, od Hrvatskog športskog muzeja, arhive HRT-a.

Ne bi vjerovali, ali dosta materijala je izgubljeno ili oštećeno. Recimo ne postoji snimka cijele te šibenske utakmice protiv Bosne u arhivi na HTV-u! Nema ni snimke Ilije Matijevića, iako je ima na YouTubeu. Ali, to nismo mogli koristiti. Isto kao što su nam bile nedostupne i snimke koje su u vlasništvu Reala, NBA, HOO s Olimpijade. Cijene su im tisuće i tisuće eura po minuti. A mi smo film radili skromno, preko Udruge, sa skromnim sredstvima, uz donatore, poput Vlade Čovića, i Turističke zajednice grada Šibenika, koja nam je glavni sponzor - otkriva autorica filma.

image
Niksa Stipanicev/Cropix

- Znam ja da će meni sad nakon filma reći da je meni lako, sad kad sam u milijunima, ali ja nemam ni lipe. To nešto što se odbilo od HTV-a za prikazivanje, ide Udruzi, za nove projekte. Koji bi nam nakon svega trebali biti lakši, jer nam je "Naš mali" dao jednu vidljivost, pa se nadam kad budem ponovno kucala na vrata sponzora, da će me lakše prepoznavati.
Da je bilo više sredstava, i "Naš mali" je mogao trajati sat i pol, umjesto 52 minute. Jer, imali smo više od deset sati snimljenog materijala, glavni kamerman je bio Zlatko Dizdar, montažer Tomislav Rupić, glazbu je radio Matej Meštrović, koprodukciju "Večernji list". Još malo, bit će gotov i prijevod na engleski, titlovanje, pa će "Naš mali" krenuti u novi, inozemni život, po festivalima, nakon Vukovara i Širokog Brijega - govori nam Ivana Guberina.

A što je s novim projektom, da otkrijemo i to?

- Zove se Grad Utvrda. Riječ je o četiri šibenske tvrđave. Film bi isto mogao trajati 52 minute, a mogao bi nastati i serijal, o svakoj šibenskoj tvrđavi, Svetom Mihovilu, Svetom Ivanu, Svetom Nikoli i Baroneu po jedan. I svaki u trajanju od 26 minuta. Vidjet ćemo!

image

S trećim filmom postala je zvijezda, svi je prepoznaju

Niksa Stipanicev/Cropix
25. studeni 2024 01:39