Tko ne sanja svoj krov nad glavom? Do vlastitih kvadrata, kako prokazuje i šibenski primjer, teže je negoli ikada, osobito mladim ljudima. A kada se čovjek time i pohvali, intimnosti i privatnost koju mu je sve do jučer jamčio dom, njegova kućica i slobodica u ovo zlosretno doba korone naglo uzmiče pred radom od kuće u kojem se kuhinjski stolovi naprasno pretvaraju u radne. Uz sve te izazove, klimatske promjene, migracije stanovništva i svakojake druge izazove suvremenog svijeta, ne čudi što je upravo stanovanje, jedno od osnovnih čovjekovih prava, koje je definirano i UN-ovom Općom deklaracijom o ljudskim pravima, bila tema ovogodišnjih Dana arhitekata održanih proteklog vikenda u Šibeniku. Organizator ovog najvećeg godišnjeg stručnog skupa, koji je okupio oko 300 domaćih arhitekata, bila je Hrvatska komora arhitekata. Jedan od članova organizacijskog odbora bio je i Tomislav Krajina, šibenski arhitekt čija su neka ostvarenja ostavila duboki trag u urbanom tkivu, pa čak i identitetu, odnosno prepoznatljivosti suvremenog Šibenika, neovisno o svim hvalama ili prijeporima koja su izazvala. Naravno, riječ je o uređenju Vitićeve zgrade na Poljani, bivšem Domu JNA, za potrebe Gradske knjižnice Jurja Šižgorića koja je postala novi dnevni boravak grada te Tvrđava sv. Mihovila s ljetnom pozornicom. Stoga se Krajinu, kao sugovornika, nije moglo zaobići ni u priči o stanovanju.
Zašto je tako teško doći do svog krova nad glavom, pa mladi ostaju s roditeljima u zajedničkom stanu i tu ostare? Vama arhitektima bar to nije neki problem - ne morate plaćati projektanta.
- Pa i ja sam s roditeljima živio do 40. godine, što je čak iznad hrvatskog prosjeka koji je 32-34 godine. Međutim, meni je bilo lijepo, imali smo veliki stan, mama je kuhala, prala... Inače sam sklon preklapanju generacija u stanovanju, a ne ovoj shemi gdje mladi odlaze i nisu u kontaktu s djedovima i bakama, čak i roditeljima. U većini država, stanovanje je ustavnom proglašeno ljudskim pravom, ali ne i kod nas tako eksplicitno. U socijalizmu ono je imalo drugačiju perspektivu i stanovi su se dobivali prema potrebama. Svaka država ima neki oblik stambene politike, a javila se početkom 20. stoljeća. Le Corbusier radi koncept nebodera u koje koncentrira stanovanje i oko njih oslobađa prostor za zelenilo. Naravno da smo mi to preuzeli i Šibenik 1963. ima prva dva nebodera: crveni i plavi. Kasnije je taj koncept doživio svoju kontradikciju, jer je taj prostor dobio neke druge namjene i druge su se stvari tu gradile, tako da je 1983. došla zabrana da kuća ne može imati više od šest, odnosno osam katova. Po tom principu gradile su se Meterize, Krvavice... Više nije bilo zgrada kao plavi i crveni neboder ili kao što su zgrade na Njegoševu trgu sa 15 ili 16 katova.
Znači li to da je prije bilo lakše riješiti stambeno pitanje?
- Uvijek je bilo i uvijek će biti teško doći do svog stana. Nekima roditelji mogu pomoći ili su oni sami platežno sposobni da mogu dignuti kredit, ali da će netko imati novaca da sa kupi stan u 30. godini - to je vrlo teško.
Tržišna ekonomija
Mnogi će reći da su kuće, stanovi skupe. Turizam je te cijene podigao još, a jesu li precijenjeni?
- Ne možemo govoriti u tim kategorijama. Mi smo se opredijelili za tržišnu ekonomiju. Znači, ako postoji veća potražnja i cijena će biti veća. Primjerice, ako se grade POS-ovi stanovi, smanjuje se tržište i cijene stanova padaju. Više je modela kako država može intervenirati: ili gradi pa to iznajmljuje ili potiče stanogradnju kao što su POS-ovi stanovi, ili ima sistem "pay to help", znači država dade novac i skine brigu s glave. Može i poticati kupnju stanova u privatnom sektoru... Kod nas su te mjere daleko od europskih i imaju puno mana. Prije svega zato jer se njima ne dotiču najniže strukture. Da biste kupili POS-ov stan vi morate, primjerice imati svojih 70.000 eura da biste mogli dobiti još 50.000. A kada dobijete takav stan, možete se, recimo, nakon mjesec dana obogatiti, dobiti na lutriji lutriji ili što već, to više nitko ne gleda. Na zapadu je takva stambena politka najmanje zastupljena. Tamo grade stanove za najam i iznajmljuju onima kojima je potrebno, a kada jednoga dana stanu na svoje noge, odlaze iz tog stana. Ovako, nekome dajete POS-ov stan po privilegiranoj cijeni, a on sutra može kupiti još pet stanova, ali mu POS-ov ostaje. Što se tiče cijena stanova, možemo reći da je cijeni stana velika, ali ona je tržišna!
U Šibeniku stanove puno više grade privatni poduzetnici nego što ima lokalne ili državne poticajne stanogradnje. Najnoviji takav kompleks izgrađen je na Vidicima.
- Država sada daje poticaj ne smo za kupnju novih nego i za kupnju starih stanova. Također, po novom postoji i participacija u rekonstrukciji kuće ili stana. Druga je stvar kada država gradi. U Europi 10 do 20 posto ukupnog stambenog fonda su državni stanovi za najam. Kod nas je to 1, 5 posto. Ima još nekih apsurda: da biste kod nas gradili kuću i riješili svoje stambeno pitanje morate zadovoljiti niz standarda, raditi sve projekte za toplinsku izolaciju, statiku i sve ostalo kao i onaj koji radi vilu u Hollywoodu. Zato je jedan kolega na Danima arhitekata iznio svoje iskustvo. Imao je negdje kod Zagreba staru vikendicu na nekoj livadi i uredio ju je za stanovanje uz pomoć prijatelja. Nema ni građevinske dozvole i zapravo je to ilegalno radio, ali on je sebi stvorio dom i sretan tu živi sa svoje troje djece. Kao što sam i ja na Tvrđavi sv. Mihovili masu stvari morao zaobići da bih postigao to što sam postigao. Pitaju me kako to da nema grijanja i hlađenja? Nema, nema ni katedrala, pa nećemo je zato srušiti! Država jest nositelj stambene politike, ali ako ona nije kvalitetna onda se dešavaju problemi, uvijek netko pati i nema pravde. Kod nas se dosta toga radi ad hoc, na brzinu, a onda se, nakon 2-3 godine, vide problemi.
Zavod za urbanizam
I Šibenik potvrđuje dominantnu situaciju u Hrvatskoj: arhitekture ima, ali nema urbanizma.
- Urbanizam nisu samo zgrade i ceste, to su i ljudi koji tu žive. Svojedobno, kada je kod nas stambena politika bila dosta aktivna, kada su se rješavala naselja Šubićevac i Vidici dogodio se odljev stanovništva iz stare gradske jezgre i ona se ispraznila. Da je država tada imala koncept i poticala obnovu tih stanova, ne bi se dogodilo da danas nemate mladih ljudi u gradskoj jezgri. Danas tu imate samo one koji ekskluzivno mogu uložiti i strance. Život se nije vratio, iako se tu dosta gradi, ali u kontekstu turizma: apartmani, dućani, suvenirnice. Ali po ulicama ne trče i ne igraju se djeca, ne čuje se dječji smjeh... Socijalna struktura nekog grada i njegovih četvrti posljedica je stambene politike. Primjer Novog Zagreba: tu su useljeni mladi ljude i obitelji. Oni su vremenom ostarjeli, djeca se odselila i u jednom trenutku imate staro naselje. Ukratko, voditi stambenu politiku i urbanizam vrlo je kompleksno, no kod nas takvog promišljanja nema. Zavodi za urbanizam ne postoje. Nekada je u Šibeniku u takvom zavodu radilo 30-ak ljudi. Danas se smatra da je urbanizam pažljivo balansiranje tržišta. Znači, vi stimulirate s mjerama neku zonu, to automatski donosi dodatnu infrastrukturu, jer neku gradnju morate povezati, uklopiti s ostalim strukturama: dućanima, parkiralištima, ostalim prostorima i onda se tu pojavaljuje niz problema. S arhitekturom je daleko lakša situacija. I na nju utječe državna politika. Kako je država uvjetovala da se gradnja POS-ovih zgrada dobiva preko arhitektonskih natječaja, u Krapini i Zagrebu imate primjerice fantastičnih POS-ovih zgrada. Mislim da to više nije tako. I u Europi najljepša ostvarenja su u socijalnoj arhitekturu. Američka priča je drugačija. Tamo si nitko i ništa ako nemaš novaca. Evo, prijatelj Ivo Deković, bio je u Los Angelesu šest mjeseci i tamo se svega se nagledao: ljude koji spavaju po parkovima, plažama, šatorima, gomila i gomila beskućnika!
U šibenskoj gradskoj jezgri posljednjih se godina dogodio i veliki val gradnje i gotovo sve za turizam: hosteli, hoteli, apartmani?
- Postoje gradovi vani koji su ograničili broj apartmana u gradskim jezgrama. Imate određenu kvotu. Kod nas je to stihijski, ostavljeno slobodnom izboru ljudi. Ako država tu ne intervenira, opet se radi o manjku stambene politike. Nema sustavnog odnosa. Velika je pokretljivost ljudi, kod nas toliko ne, ali vani jest. Ako se ovdje budu gradili neki luksuzniji stanovi to će prvo pokupovati ljudi sa sjevera i iz vani. Jer pitanje je, koliko Šibenčanima treba stanova. O tomu nitko nije radio nikakva istraživanja, nema anketa, studije... I uopće tko bi to u Šibeniku trebao raditi, tko bi trebao promišljati takvu situaciju.
Ali postoji županijski Zavod za urbanizam?
- Da, ali oni prema mom mišljenju ne promišljaju dovoljno te procese. Oni usklađuju neke stvari u prostoru, gdje je autocesta, određuju koeficijente koliko može biti turističke zone, stanovanja itd, gdje je poljoprivredna zona. Zavod imaju svoju ulogu, ali to nije dovoljno. Prije su urbanisti odredili da se turizam događa u zasebnim turističkim naseljima. Tada ste imali Solaris, Primošten ili Babin kuk u Dubrovniku. Ne možete pomiješati turiste i građane. Onda zimi živite u pustom grdu kao što, npr. u Hvaru zimi nemate gdje uopće gdje sjesti i ručati koliko je sve monstruozno prazno. Sve se ispretumbalo i izmakao kontroli. Kad se kod nas pojavi neki problem, onda se i rješava, gotovo izolirano, jer nema sustavnog rješavanja i promišljanja grada kao živog organizma. Nama kanalizacija svaki put pokipi kada padne puno kiše i Dolac poplavi, jer oborinska i fekalna kanalizacija nisu odvojene. Sve se okrenulo. Hotele gradimo u trgovačkoj luci, a tamo gdje je priroda prekrasna i more, gdje hotele trebate spariti s prirodom, tamo bismo mi gradili grad. Ne možete samo čekati da vam se netko pojavi i kaže mi bismo na Martinskoj svirali i da kao gradska vlast budete samo reakcija na ono što se dogodi. Morate imati nekakav plan i to punuditi, naći načina kako će se to realizirati.
Divlji kapitalizam
Dakle, više aktivnog pristupa, nego puke reakcije?
- Da, onda se ne bi događalo da u Docu ili na Jadriji ljudi ne mogu spavati jer tambura na Martinskoj. Često idem u Veneciju i svaki put se divim kada gledam te brodove koji voze i koliko sve to apsolutno štima. Brodovi su dimenzionirani tako da pukupe sve koji čekaju i nitko ne ostane, uređeno je sve i po frekvenciji dolaženja. Kod nas stavite liniju za Martinsku, pa je pitanje hoće li biti ljudi ili neće, hoće li brod za Jadriji voziti u 9 sati li ne, pa usred ljeta nemate dućan na Jadriji, a tu imate 2 000 do 3 000 ljudi. I to je grad. Te se stvari planiraju. Ne živimo u socijalizmu i grad se ne može miješati u privatni posao, ali može balasnirati i ako je nešto potrebno u nekoj zoni to stimulirati.
Na Danima arhitekata čuo se i podatak da od 200.000 stambenih jedinica u njih 150.000 stalno se živi. Takvu sudbinu nije izbjegao ni Šibenik?
- Upoznao sam čovjeka koji je u području dizajna u samom vrhu Europe. On je Holanđanin i dizajnira namještaj za sve poznate firme u Italiji. Radio je i na umjetničkoj školi u Aachenu gdje mu je Ivo Deković bio dekan. Taj je dizajner bio u žiriju za veliku svjetsku umjetničku izložbu Laguna arte, a prije mjesec dana kupio je stan Šibeniku. Živio je u Amstedramu, Londonu, ali u Šibeniku mu je, kaže, fantastično. Ako je njemu tako, bit će i drugim ljudima iz inozemstva. To ne možete zabraniti, ali možete poticati stanovnike gradske jezgre da tu ostanu i pomoći im u obnovi kuća. S druge strane, u svijetu je trend posve drugačiji u urbanizmu nego u Šibeniku. Gradovi vani povećavaju standard pješacima, čak i na uštrb automobila. To je napravio i Split. Najprije je ukinuo promet rivom, pa u Marmontovoj. Zagreb preko Trga bana Jelačića do Cvetnog trga. Samo se u Šibeniku diže standard vozilima, na uštrb pješaka i urbanog prostora u kojem postoje ulice, a ne ceste. Ulica ima dio i za auto i za pješaka i za bicikle. A kod nas je građenje ceste dominantno, imamo i tzv. Tehološku cestu. Nitko ne kaže da je to ulica, a grad mora imati ulice. I ovaj predimenzionirani čvor u Rokićima: gdje ćete sa svim tim automobilima? Kroz ove kućice? Istina, sve ne možete planirati niti za tim ima potrebe, ali ne možete sve prepustiti ni divljem kapitalizmu. Morate naći balans.