Neovisno kazalište Planet Art koje djeluje pod sloganom "kazalište koje se pita" ovoga tjedna u Šibeniku će se pitati "Je li moguć popravni iz ljubavi?" U Kući umjetnosti Arsen Slavica Knežević i Marko Torjanac, osnivač i voditelj ovog zagrebačkog kazališta, gostuju s predstavom "Ljubavna pisma" američkog dramatičara Alberta Ramsdella Gurneya.
Predstava koju je ovaj glumački, a svojedobno i bračni, par zajednički adaptirao i režirao najnovija je produkcija Planet Arta, a svoju je zagrebačku premijeru imala u veljači. Nakon toga nije bila puno igrana, jer je Knežević doživjela srčani udar, o čemu je otvreno govorila u javnosti, zbog čega su liječenje i oporavak morali potrajali nekoliko mjeseci. Ljubavna pisma sada su ponovo na sceni, a prije Šibenika vidjela ih je publika u Koprivnici, Rijeci, Varaždinu i Zagrebu. Nakon šibenske izvedbe pak Planet Art odlazi u Duborovnik.
Ljubavna pisma svoju su svjetsku premijeru imala 1988. godine na Broadwayu, a iste godine nominirana su i za Pulitzerovu nagradu kao najbolja drama. Od tada je taj komad doživio brojna uprizorenja i izvedbe po cijelom svijetu. U njemu su zaigrala i velika glumačka imena: Elizabeth Taylor, James Earl Jonesa, Kathleen Turner, Williama Hurta, Mela Gibsona, Gerard Depardieua, Anouk Aimee, Sissy Spacek, Sigourney Weaver, Sally Field i drugi. Sada će u Hrvatskoj ovu ljubavnu priču ispričati Slavica Knežević i Marko Torjanac, a kako je zanimanje šibenske publike za predstavu u petak u 21 sat bilo veliko i sve ulaznice brzo rasprodane, dodan je još jedan termin – u 19 sati. Planet Art u Šibeniku, dakle, dočekuje publika puna očekivanja pa je to bio i povod razgovoru s Markom Torjancem, koji je šibenskoj javnosti poznat i po tomu što je za mandata gradonačelnika Ante Županovića bio kandidat za ravnatelja šibenskog kazališta.
Nakon poduže stanke evo vas opet u Šibeniku, ali ne u kazalištu nego u Kući umjetnosti Arsen. Kako to?
-Zadnjih smo godina bili slabo u Šibeniku, a prije vrlo često, na godinu čak i s više izvedbi. U posljednje vrijeme, eto, kazalište nas manje zove, ali sada dolazimo u Arsenovu kuću i to nas raduje.
-Jeste li bili u tom prostoru od kada je obnovljen?
-Bio sam davno, dok je u tu još bilo kino. U tom smo prostoru 90-ih odigrali "Noć bogova" Mira Gavrana. Jako se radujemo što sada dolazimo, a zašto nismo u kazalištu treba pitati kazalište.
-Ljubavna pisma su najnovija predstava kazališta Planet art. Što vas je privuklo ovoj drami američkog autora Alberta Ramsdella Gurneya?
-Tekst govori o univerzalnoj temu koju svi prepoznajemo, pa sam i ja dok sam ga čitao prepoznao svoje situacije i odnose. To potvrđuje i zašto ovaj tekst već 50 godina ne silazi sa svjetskih pozornica i gotovo da ide jedna produkcija za drugom. To je zato što je tako prepoznatljiv. Svatko će u tom tekstu pronaći svoje velike, sudbinske ljubavi koje su ga formirale, ostavile trajni trag u nama ili nas čak promijenile. To su one ljubavi koje, zbog bilo kojeg razloga, nisu bile do kraja realizirane ili su bile polovično realizirane. Ili su se dogodile u krivo vrijeme ili mi nismo bili spremni... Dakle, uvijek je nešto stajalo na putu tako da su ostala pitanja što bi bilo da je bilo i postoji li popravni iz ljubavi. To je predstava o odnosu koji svi u životu doživimo i zato je taj tekst tako prepoznatljiv. Zato ga ljudi u Zagrebu dolaze gledati i tri puta. Zaista, probudi u nama neke lijepe emocije i sjećanja. Uz to je i iznimno duhovit.
-Sjećanja na velike ljubavi mogu biti i teška i turobna, no Ljubavna pisma su prije svega komedija, zar ne?
-Predstava nudi katarzu. Nudi puno smijeha, ali može se i zaplakati. Predstava oplemenjuje, čini nas mekšima. To su one predstave s koje izlazite kao pročišćeni i bolji ljudi, a sve to uz puno humora. Zanimljivo je i to da je to zapravo predstava u predstavi u predstavi, jer nas dvoje na sceni glumimo glumce koji glume likove koji se 50 godina dopisuju.
-Ljubavna pisma u produkciji Planet Arta nisu hrvatska praizvedba Gurneyeva komada?
-Da bilo je uprizorenje prije 20-ak godina u izvedbi Ane Karić i Relje Bašića, kasnije Borisa Buzančića. Nažalost, nisam gledao tu predstavu, jer je nisam nikako mogao uloviti. Danas mi nije žao, jer tako nisam došao u priliku ni podsvjesno nešto preuzeti iz te predstave.
-Budući da je tekst adaptiran, na što se odnose promjene?
Izvorno, predstava obuhvaća događanja od 30-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća, jer je to generacija pisca koji je to pisao prema vlastitom iskustvu. Mi smo radnju prebacili u 70-te i završava u današnjem vremenu. Zašto? Zato što su se u međuvremenu dogodile velike promjene u komunikaciji i pisanju. Elektronika je dovela i e-mailove i poruke, razne aplikacije i tako dalje. Komunicira se na drugačiji način i to smo morali maksimalno uvažiti. U tom smislu smo predstavu osuvremenili. Čini se da to odlično funkcionira, jer je postala bliža današnjem vremenu.
-Danas su već stasale generacije mladih koji vjerojatno nikada nisu napisala ljubavno pismo. Hoće li njima predstava, počevši od samog naziva, biti staromodna?
Na našu predstavu podjednako dolaze mladi ljudi kao i stariji. Ljubav svi prepoznaju, zajubljujemo se još u vrtiću. To osjećanje, te boli kada smo ostavljeni, razočaranje kada ljubav prestane, te težnje i čežnje - svi to osjećamo. Prepoznatljivo je to i mladim ljudima. Predstava iskustveno u jednom trenutku nadilazi njihove godine, s obzirom da prati zbivanja koja se odvijaju tijekom 50 godina, ali znaju principe i odnose te mogu zaviriti u budućnosti vidjeti što se može dogoditi. Prije mjesec dana zaustavio me jedan mladić student i rekao kako je predstava divna i da ju je gledao dva puta. To je najbolji pokazatelj da je predstava za sve generacije.