U posjetu Zvonimiru Vili, akademskom slikaru, kiparu i grafičaru čija je radionica novi umjetnički i turistički sadržaj kakav je nedostajao gradu

Uz dužno poštovanje prema svim velikanima i kulturno-povijesnim znamenitostima kojima je Šibenik prebogat, istina je da uvijek ima prostora za finu novovjeku nadogradnju tih i takvih posebnosti, bilo da je riječ o ljudima ili spomenicima.

Da je to tako, potvrđuje majstorska grafička radionica i galerija slikara, kipara i grafičara Zvonimira Vile u srcu stare šibenske gradske jezgre. Sadržaj je to kakav je gradu nedostajao jer zagriženih umjetnika, akademskih "radnika-udarnika" Vilina profila baš i nema. Pogotovo onih koji svojim radom odaju priznanje Martinu Koluniću Roti, Horaciju Fortezzi, Nataleu Bonifaciju..., velikim Šibenčanima 16. stoljeća koji su u europskim okvirima ostavili neizbrisiv trag u grafici, bakrorezu, kartografiji.

Od konobe do galerije

A Vila se u nekadašnjoj konobi u Ulici Jurja Šižgorića, prostoru koji mu je prepustila obitelj Šare, svakodnevno trudi biti dostojan naslijeđa tih velikana. Pogotovo Rote Šibenčanina. Jer, tako se velikan potpisivao. Već na prvi pogled unikatnu radionicu koju pohode Šibenčani, domaći i strani gosti, uredio je i estetski i funkcionalno po vlastitoj mjeri.

– Ljudi kažu da sam napravio nešto spektakularno. Ja to uopće tako ne doživljavam. Napravio sam ono što zavrjeđuju ljudi koji su ove kuće gradili prije 500 godina. Iskoristio sam kamen i drvo, a upravo je to poanta. Nisam koristio nikakav kamen i žbuke, knaufe, plastike, inokse... Htio sam zadržati tu arhitekturu stare jezgre. I ulaz u radionicu osmišljen je u takvom stilu. Nema svjetlećih reklama, kiča, treša... Važno je očuvati tradiciju. Kad sam ovdje došao, prostor je bio u vrlo lošem stanju, ali sam u glavi imao viziju kako će na kraju izgledati. Tako je i s mojim radovima. Jako sam pazio što će mi gdje doći, gotovo pa u centimetar. Nije mi bilo svejedno. Ima ovakvih prostora u okruženju koliko hoćete i imaju dobru šansu. Samo treba okrenuti jedan kotač, otvoriti povijesnu percepciju – mišljenja je Vila.

Isprva je, kaže, nakon dolaska iz Zagreba u Šibenik prije dvije godine neko vrijeme radio na Tvrđavi sv. Mihovila, pa pod otvorenim nebom trga kod crkvice sv. Krševana, pa u bivšem dućanu – sadašnjoj mesnici u Zvonimirovoj ulici. Različiti su razlozi zašto se nigdje nije zadržao, no ni u jednom slučaju, veli, nije bilo do njega. Dojam je da tvrđavu nije prežalio. (A ni mnogi Šibenčani iz umjetničkog miljea nisu prežalili što ju je napustio držeći da je pripadao baš tamo.) Ipak, morao je naprijed. Radionica koju je, zahvaljujući mecenstvu Šarinih, uredio vlastitim rukama zadovoljava sve kriterije za miran rad.

Čisti mehanički pogon

Ne smeta mu kontakt s ljudima. Dapače.
– Dolaze posjetitelji, nekad ih je više, nekad manje... na valove. Svrate i stranci. Najviše je među njima Nijemaca jer se u Njemačkoj i rodila grafika. Ona ostaje kao vrijednost jer nije ni nastala radi umjetnosti, nego radi opismenjavanja svijeta. Kasnije se okrenula umjetnosti... Ukratko im objašnjavam i demonstriram svoj rad. Naravno, ne cijeli proces, nego taj zadnji dio otiskivanja na preši... Zanimljivo im je kad vide kako izlazi otisak na čisti mehanički pogon. Nema tu struje...

Pokazuje mi sugovornik grafičku ručnu prešu za duboki tisak kojoj je, kako i pristoji, namijenio središnje mjesto u radionici/galeriji. Stroj je, tumači, vjerna replika srednjovjekovne preše. Još iz toga doba nije se mijenjala. Kupio ju je u Njemačkoj 1990. godine i u mikron je točna. Pokazuje i knjigovešku prešu na kojoj su se nekoć uvezivale knjige. Na jednoj takvoj uvezana je, reče, i Biblija. Mnogi su Vilini radovi u galeriji. Na jednomu je križni put, na drugom Rotin lik. Ipak, prevladava motiv Šibenika u bezbrojnim varijantama... I svaki rad je poseban jer grafika, tumači, nije samo crtež.

– Tradicionalna grafika je spoj zanata i likovnosti i ima moć umnoživosti koju druge tehnike nemaju, to jedno bogatstvo detalja i ručnog rada. Strašno držim do izvorne grafike koja podrazumijeva zanatsku vještinu rada s alatom i proces nepromijenjen od doba renesanse. U tom je procesu, u toj kulturi grafičkog lista, bitan svaki detalj. Radim u metalu, a ne na papiru i posao je, zapravo, iznimno zahtjevan – priznat će Vila.

U radionici je u jutarnjim satima uglavnom mirno. Većina posjetitelja radionicu pohodi poslijepodne ili predvečer, no umjetnik je u galeriji i kad – ne radi. Jednostavno voli boraviti u tom prostoru. Stalno nešto mijenja i premješta. S postavom, kaže, valja biti pažljiv. Razmišlja i o tome da u galeriju uvede i druge autore, možda priredi i pokoji koncert, književni susret... no to će u organizacijskom smislu morati odraditi netko drugi. To, šali se, nije njegov resor.