U davnim godinama, od sredine pedesetih prošloga stoljeća pa do pred kraj osamdesetih, možemo smatrati i zlatnim dobom kazališta jer u Šibeniku su uspješno djelovali i Kazalište mladih i Lutkarsko kazalište, pa su jedno vrijeme bili organizirani kao jedna ustanova.
Kazalište lutaka veći dio svoga postojanja nalazilo se u prostorijama stanice milicije bivše države, u Ulici Matije Gupca. Bili su to manji prostori za male predstave, a ondje je bila i uprava tog malog teatra. Značajnije produkcije s brojnijim ansamblom održavale su se u zgradi Šibenskog kazališta na Poljani, često pred prepunim gledalištem koji nisu činili samo djeca i mladi.
Treba reći da se lutkarstvo Krešimirova grada naslanjalo na zadarsko, tada vodeće u zemlji sa znatnim brojem darovitih glumaca i tehničara koji su izrađivali izvrsne lutke po crtežima svjetskih crtača koji su se od šezdesetih godina predstavljali i na televiziji.
U pozadini lutkara i kazališta na mlade dugo je stajala Zvjezdana Ladika, hrvatska umjetnica, česta gošća šibenskoga Festivala djeteta. Bila je i članica ASSITEJ-a, Međunarodne organizacije kazališta za djecu i mlade sa sjedištem u Parizu i koju smo dobro poznavali.
Jedne godine, tijekom MDF-a, upravo je spomenuta globalna asocijacija održala svoju plenarnu sjednicu i u Šibeniku.
Direktor Šibenskoga kazališta lutaka dugo je bio poznati kazališni radnik Branko Friganovć, isticao se i brojnim scenografijama predstava na kazališnim daskama.
Sačuvale su nam se i neke fotografije o lutkarima toga vremena. Donosimo dvije od njih.
Na jednoj je prikaz detalja predstave "Patkica blatkica" s djevojčicom koja je "glumila" umilnu patkicu, ali o kojoj nemamo zapisanog imena. Ta je predstava, sjećamo se, plijenila djecu i mlade koji su je u teatar išli gledati i uz pratnju roditelja.
Na drugoj je lutkarski ansambl, na kojoj prepoznajemo samo neke: Branko Friganović, dolje lijevo, Vlado Slavica u sredini u puloveru, a desno u vrhu slike Srećko Šestan, današnji intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, uz djevojku što igra patkicu.
I na kraju možemo dodati: danas gotovo da u Šibeniku i nema djeteta koje je na pozornici ikakvog teatra gledalo lutke na špagu ili na štapovima u rukama onih koji su ih "oživjeli". Toj su djeci, nažalost, od malena pred očima samo njihovi mobilni telefoni ili televizori. O tempora!