Je li naše inzistiranje baš po bontonu!? To smo se pitali, dok smo Mateu Šarić usred njezine prekomjerne zaposlenosti privoljeli na razgovor za Šibenski list. Zagrebačka Šibenka, koja je kao redateljica privukla nemalu pozornost serijom kratkih TV epizoda o bontonu, umirila nas je svojim odgovorom: Kad su Šibenik i Šibenčani u pitanju, ništa mi nije teško. Takav je, uostalom, i moj otac Davor, koji me zagrijao za filmsku i televizijsku djelatnost. Kao još jedan dokaz staroj istini, da jabuka ne pada daleko od stabla – počela je 31-godišnja Matea Šarić.
Uhvatili smo te na snimanju dugometražnog dokumentarnog filma…
– Producentica sam filma "Šest dana s Rembrandtom", koji producira "Prvi Red Fotelja", moja kuća. Trenutačno smo u završnim pripremama pred snimanje. Ono službeno počinje 18. travnja. Redatelj je mladi splitski autor Ivan Efendić. Zasad još ne smijemo pustiti van sve informacije. No, reći ću da je u pitanju autorski dokumentarac. Prvenstveno fokusiran na festivalsku publiku. Okupila se sjajna i ambiciozna ekipa.
Kino Šibenik
Kad smo se dogovarali za razgovor, kazala si da ovih dana radiš od jutra do mraka. Da ti je svaki dan isplaniran unaprijed, pa te eventualno "izlijetanje iz tračnica" potpuno omete!?
– Ova godina je krenula izrazito dinamično. Od 15. siječnja nismo uspjeli predahnuti ni jedan dan. S obzirom na kaotičnost posla, svaki dan i tjedan je temeljito isplaniran unaprijed. Već sada znam i detaljan raspored snimanja i montaža do početka ljeta! Pobornik sam čvrste organizacije. Bez nje se posao ne bi mogao uspješno obaviti. Naravno, uvijek se događaju sitna "izlijetanja". Kad radite s puno ljudi na različitim projektima, nema šanse da sve uvijek ide kao po loju. Na to se čovjek naprosto navikne.
"Prvi Red Fotelja" je interesantno ime za produkcijsku kuću…
– Kad sam ga smišljala s partnerom, važno nam je bilo da naziv ima dublje značenje. Ne zbog reakcije ljudi, već prvenstveno zbog nas. Kod mene sve mora imati razlog i čvrsto uporište. U jednom trenutku sam se sjetila djetinjstva, davnih odlazaka u Kino Šibenik i famoznog prvog reda fotelja. Tamo smo se svi pokušavali ugurati jer je to bila najbolja pozicija u dvorani. Čim sam to izgovorila, složili smo se da bolji naziv nismo mogli pronaći.
Već dulje vrijeme surađuješ s HRT-om. Krenulo je još s "Briljanteenom"…
– Da, dani u redakciji "Briljanteena" bili su moji prvi službeni televizijski koraci. Bilo je to još za vrijeme studija na Akademiji. Volim se toga prisjetiti, iako je prošlo skoro deset godina. Danas naša produkcija kontinuirano surađuje s HRT-om na različitim projektima. Vrlo sam zadovoljna tom suradnjom.
'Bonton' i 'Ormar'
Nastavilo se s "Bontonom"?
– "Bonton" mi je bio i ostao posebno drag projekt. Serijal od sto epizoda, koji je okupio fantastičnu ekipu. Kao redateljici mi je dao mogućnost da se poigram s kratkom formom, koja me dotad nimalo nije interesirala. Zavoljela sam je kroz "Bonton".
On je "otvorio vrata" i novom projektu. U emisiji "Kod nas doma" imaš vlastiti prilog "Ormar"…
– To je zabavna modna emisija za koju upravo snimamo treću sezonu. "Ormar" je svojevrstan odmak od tema koje sam dotad radila. Osvježenje. A na snimanjima se uvijek sjajno zabavljamo.
U svakom tvom projektu se očitava lokalpatriotska "nota". I u novoj sezoni "Ormara" redom snimaš Šibenčane?
– Ne bih rekla da sam lokalpatriot. Imam poprilično podvojene osjećaje prema svom rodnom gradu. No, dobro znam tko sam, odakle dolazim i na koji način me Šibenik obilježio. "Ormar" nije čista lokalna priča. Međutim, kad smo dogovarali drugu sezonu, imala sam želju dati priliku nekolicini dragih, talentiranih i kreativnih ljudi iz Šibenika.
O tebi se počelo govoriti kad si snimila film "I moj grad će biti sretan". Iako mu je premijera bila 2011. godine, mnogima je taj uradak, koji govori o šibenskim ratnim danima, i dalje asocijacija na tebe?
– Bila sam baš mlada u trenutku realizacije "Rata". Imala sam sreće što sam tada bila okružena profesionalcima, koji su mi omogućili da "Rat" iznesem u pravom smjeru.
Najdraži simboli
Ti si, međutim, i prije toga radila zapažene stvari. Surađivala si i sa zadarskom Turističkom zajednicom, šibenskim redateljem Zoranom Mužićem…
– Volim raznovrsnost i dinamiku, koje mi ovaj posao omogućava. Svakom projektu pristupam s nekom novom svježinom. Taman, kad se potrošiš radeći na jednom projektu, uskačeš u nešto sasvim drugačije. Nikada nije dosadno. Znate onaj trenutak kada po najvećoj vrućini otvarate limenku hladnog pića, i začuje se onaj prvi "krc"? E, tako je meni s novim projektima!
Čujem da planiraš snimiti i film o brodu "Tijat"?
– Svi me zadnjih nekoliko godina povlače za rukav oko snimanja filma o "Tijatu". Imamo spreman projekt i sve potrebne dozvole, ali nisam sigurna da je pravi trenutak za tu priču. Meni osobno je "Tijat", uz staro Kino Šibenik, najdraži simbol Šibenika. Voljela bih ga zabilježiti u formi klasičnog autorskog dokumentarca. Želim da to bude osobna priča. Povijest broda je nalik povijesti čovjeka. Kad me vidite u Šibeniku, znat ćete da je kucnuo trenutak!
Imaš li neku neispunjenu želju kad je riječ o produkciji filmova, emisija?
– Oduvijek sam htjela snimiti mjuzikl! To sam dogovorila sa sestrom prije nekoliko godina. Radi se o megalomanskom projektu, koji je u produkcijskom smislu noćna mora! Mjuzikl će sigurno pričekati još nekoliko godina. No, s obzirom na to da sam dosad ostvarila sve što sam htjela, ne sumnjam da ću i to – poručila je za kraj Matea Šarić.
Kuga
Snimila si i film o kugi u Šibeniku?
– To je kratki igrani film, sniman za stalni postav multimedije u Muzeju grada Šibenika. Možda bih ga izdvojila kao najdraži projekt od svih snimanja vezanih za Šibenik.
