StoryEditorOCM
Ostalokomentar Jordanke Grubač

Post festum velike obljetnice šibenske kazališne kuće: Je li moglo bolje? Moralo je! Kazalište je 150 godina slavilo kao skrivećki

9. veljače 2020. - 20:27

Završila je proslava (jer riječ obilježavanje suviše je hladna i meni nekako neprilična za takvu prigodu) dakle, kako god, ali- proslava!- 150 godina, punih 150 godina šibenskog Kazališta! Danas, to je HNK, Hrvatsko narodno kazalište, no u 150 godina zvalo se kojekako pa ću ga za potrebe ovoga teksta zvati samo tako- Kazalište. Šibensko Kazalište.

 

Počela sam ga pohađati nekih četiri-pet godina nakon proslave 100 godina zgrade. Kuća koju sam kroz radni vijek osjećala kao drugi dom, to prestaje biti. Naravno, nemam iluzije da bi to ikome trebala biti bog zna kako zanimljiva činjenica, i da će zaslužiti ičiji, ikakav uzdah. Osim uzdaha olakšanja.

 

S ovom sam proslavom doživjela nekakvu kolektivnu duševnu bol. Duševnu, jer to je zaista bilo da te duša boli, a kolektivnu, jer su bolovale mnoge šibenske duše, ne samo moja za koju se još i može reći- e, neš ti!...

 

Šibensko Kazalište, time i moje Kazalište, slavilo je 150 godina kao skrivećki! Da niko ne bi vidio, i da se ništa ne zna, ma ne samo u gradu nego, nedaj Bože, i u ostatku hrvatskog kulturnog i svekolikog prostora.

 

Dva plakata

 

Program proslave mogao se vidjeti na dva plakata, u dva kazališna izloga na prednjoj fasadi, kao bilo za koji drugi događaj u toj lijepoj kući. Toliko lijepoj da bih je pokazivala svakom došljaku i putniku namjerniku sileći se, kao da sam je sama gradila!

 

O stotoj godišnjici našeg teatra, 1970. godine, tadašnja Općina Šibenik formirala je Odbor za proslavu koja je trajala- uz slavljenički program u desetak udarnih dana- cijelu tu 1970. godinu. Postavili su i spomen ploču na kojoj je pisalo: O stogodišnjici ove kazališne zgrade i prve izvedbe 29. siječnja 1870. POSTAVI SE OVA PLOČA u znak priznanja Šibenčanima za privrženost kazališnoj umjetnosti. Skupština općine Šibenik. Obljetnica je dobila i svoj prigodni poštanski pečat, memorandum, postoje lijepe crno-bijele fotografije osvjetljene zgrade.

 

Pa je li i ova visoka obljetnica, bogme na ponos gradu, svijetu i kulturi domovine, jel ova visoka obljetnica miritala išta slično? Odnosno- puno bolje!?

 

Je li miritala da se na balkonu zgrade (kakve veze ima što je nad gradilištem) objesi onaj poznati transparent koji je najavljivao kazališne događaje ili MDF, vidljiv već s Vanjskog? Je li transparent o 150 godina- ej! stotinu i pedeset godina!!!- kazališne kuće miritao biti i negdje u gradu? Tamo gdje se obično preko ulice stave transparenti uz neke daleko manje važne prigode? Jel takav neki lijepo dizajniran prigodni komad platna mogao visiti na Trgu kralja Držislava koji je stjecajem okolnosti i zatvorene Poljane postao mali, intimni kazališni trg?

 

A šampanjac?

 

Je li taj visoki rođendan miritao da se na sam dan proslave na tom trgu postavi nekoliko visokih stolova s bijelim stolnjacima do poda i s fjokom, i da se za pretplatnike otvori bar 15 boca šampanjca, za svako desetljeće jedna?

 

Znam ugostitelje i trgovce i građane, koji bi odmah donirali svih 150 a ne 15, da ih se pitalo...
Je li stara gospođa miritala crveni tapet bar toga dana, 29. siječnja, ili svakog od tih slavljeničkih dana?
Je li miritala da joj u vizite dođu, na primjer ministrica kulture, po’ Ministarstva kulture, zašto ne i premijer i predsjedni(k)ca, jel’ miritala da se okupe intendanti drugih HNK kuća u državi, da joj dođu čestitati mnogi poznati šibenski umjetnici koji su ovako ili onako prošli njenom scenom? Jesu li te puste godine postojanja zaslužile neku malu rekapitulaciju, evociranje uspomena na ljude i događaje, vremena i prilike? Ili mislimo da s nama počinje i završava svo vrijeme te stare kuće?

 

Prilika je bila imati i tu nesretnu monografiju koju je (možemo samo zamisliti kako pomno i stručno) godinama pripremao konzervator Ivo Šprljan i za koju, vjerujemo, nije bilo novca. Bar ne bez široke društvene akcije i angažmana lokalne samouprave (Grad, Županija) koja inače izdašno sufinancira koješta, pa i evidentno propale filmove i teve projekte.

 

Je li miritala šibenska kazališna kuća, stara dama, da joj pod prozorima zasvira Šibenska narodna glazba, zapjeva Kolo, neki šibenski majstori pjevači, da joj u zimskoj noći bar jedan broj odsvira Komorni orkestar, violončelo nekog talentiranog djeteta Glazbene škole? Bar jedan jedini, trominutni, glazbeni broj!?
Bar ulični pjevač smrznutih prstiju i od tekućeg grijanja crvenog nosa...

 

Rođendanske rokete

 

Pa ni vatromet više nije nešto, eno je Grad platio dva za Novu godinu! Jedan s krova Gradske knižnice, tik uz Kazalište. Jel ONO miritalo jedan mali, malešni, komorni, s toga susjednog krova, uz svoj 150. rođendan?

 

Ili bar one dječje rođendanske rokete, tu s trga pred vratima, Jel’ neki reflektor mogao obasjati njeno pročelje kazališne zgrade s brojkom njenih godina? Jel’ zaslužila, na ulazu u grad s obe strane, danas kad više nema onih primitivnih spomen-ploča, ta obljetnica i ta zgrada, jumbo plakat s onom prelijepom slikom prelijepa interijera i brojkom 150 godina?
Jesu li u onim displej- izlozima duž rive mogle stajati kazališne slike?

 

Dobro, vjerujem da je i ovdje u šoldima bilo sve. I da je kuća napravila što je mogla- dane različitih programa. Koji su bili dobrim dijelom tek komornog tipa pa je na Kazališnoj ćakuli bilo tridesetak ljudi, uključujući zaposlenike i one za stolom.

 

No, ništa. Kako reče kolegica Grozdana Cvitan, o Kazalištu će najbolje govoriti repertoar, program, pa i ove proslave. Beskrvan i bez strasti (kazalište bez strasti?...o, zar i to postoji?). E da: s repertoara HNK će, u toj knjizi, na neshvatljiv način, nestati i cijeli jedan zasebni repertoar- Festivala klasične glazbe Musica Appassionata- no to je bilo cijelih nekoliko mjeseci prije proslave. Valjda njoj na čast...

 

A o Gradu... Grad, on koji je trebao stvoriti uvjete da ova proslava ne prođe kako je prošla, koji je, ako se čak i površno promisli, za sve ovo kriv, jer HNK Šibenik je gradske ustanova. Grad koji od našeg teatra kao da je digao ruke i sav se ustremio na Odeon, Grad je nekako upravo uz ovu proslavu ipak napravio jedan čvrsti spomenik: sebi, toj kući, te, naravno, živućim projektantima, arhitektima i urbanistima, šutljivcima i klimoglavcima ovoga grada: monumentalni ulaz u podzemni parking pod balkonom teatra.

 

Naposljetku, zbilja, je li ta 150. godišnja zgrada i kulturna institucija možda ipak zaslužila neki drugi, bolji grad?

23. studeni 2024 11:53