Zaljubljenik u crno-bijelu fotografiju, aktivni član Fotokluba Šibenik, dugogodišnji darivatelj krvi, diplomirani inženjer u mirovini, Zdenko Zjačić (76), srdačno nas je dočekao u obiteljskom stanu na Vidicima. Na stolu posloženi fotoaparati, a na zidovima uokvirene fotografije, uglavnom crno-bijeli portreti unučadi.
Imate koju fotku u boji?
- Znate, morao sam se i ja modernizirati, digitalizirati, ali i dalje su mi na mjestu broj jedan filmovi i crno-bijele fotografije.
Kad se rodila ljubav prema fotografiji?
- Ništa nisam planirao, dogodilo se. Imao sam ujaka u Americi koji nam je svake godine za Božić slao poklone. Tako je meni 1957. poslao fotografski aparat Kodak duaflex. Kupio sam film, ispucao ga i otišao kod očevog prijatelja "Foto Stanka". On me uveo u laboratorij, pokazao kako se razvija film i - tako je počelo. Bio je to ožujak 1958. i od tada sve sam radio sam. I sve te filmove, s datumom kad je nastao, imam uredno sortirane i sačuvane, kao i brdo fotografija - govori Zdenko.
Kao šibenski gimnazijalac uključio se u rad fotografske sekcije. Kako je raslo njegovo znanje, rastao je i apetit za novim aparatom. Bio je na drugoj godini studija, stipendija mu je bila pristojnih 12.000 dinara, a Flexadex na koji je "bacio oko" koštao je 52.000 dinara. Štedio je i 1962. kupio je drugi, ozbiljniji aparat...
Aparat je alat
- Danas imam dvadesetak aparata i oni su mi podsjetnik na taj slijed događaja. Među njima je i nekoliko profesionalnih, klasičnih aparata s filmom i na kraju sam - iako sam rekao da neću nikad - kupio digitalca - kroz smijeh će Zjačić. Inače, ima običaj mlađim članovima Fotokluba Šibenik, čiji je predsjednik bio u dva mandata, kazati da se ne opterećuju aparatima jer se dobra slika stvara u glavi.
Najviše je radio fotografije Šibenika, Krke i portrete članova obitelji i prijatelja.
- Volim promatrati prirodu i ljude oko sebe na možda jedan specifičan način, a fotografski aparat je alat koji taj trenutak materijalizira da što duže traje. Nije to reporterska fotografija, već uglavnom statična - grad, priroda, a kad je u pitanju portret, nastojim osobu koja mi je na određeni način bliska prikazati onakvom kakvu je ja vidim - kaže Zjačić.
Tijekom godina imao je samostalne i skupne, klupske izložbe fotografija, ne samo u Šibeniku, nego i u Pragu. Fotografija mu je "ušla pod kožu", a klasika mu je puno bliža.
Cik... cik... cik...
- Velika je razlika između klasične i moderne fotografije, a ona se očituje u pristupu. Klasičan pristup znači da si nešto zamislio i pri postizanju željenog koriste se osnovne postavke, kao što je kompozicija ili odnos svjetla i sjene, kako kod samog snimanja, tako i kod obrade filma, odnosno fotografije. To je dvojaki angažman, za razliku od moderne fotografije kad u photoshopu nekomu možete nacrtati zelenu kosu umjesto plave. Ili, kod samog snimanja određenog motiva ili slike analognim aparatom dobro promislite prije nego okinete, dok s digitalcem cik... cik... cik i - eto 100 ili 500 slika - i onda birate. Ja imam običaj reći "ko ćorava kokoš", pa mislite da ste izabrali najbolju. Eto, tu je razlika u pristupu - objašnjava Zjačić. Ima on i dijapozitiva i slika u koloru, ali iz dva je razloga ostao vjeran crno- -bijeloj fotografiji.
- Jedan je čisto praktični. Crno-bijela obrada dostupna je svakomu. Ja sam malu ostavu pretvorio u fotolaboratorij. Kolor-film zahtijeva puno više. Kad bih ispucao kolor-film, dao bih ga izraditi. Ali, kako više volim sam raditi proces od početka do kraja, to je razlog što sam ostao na crno-bijeloj fotografiji. Drugi je razlog što boja ima snagu i snažan dojam. Crno-bijela reducira neke sporedne efekte i možete se usredotočiti na ono što je bitno. Šibenik sam snimao uglavnom noću iz jednostavnog razloga da na fotografiji izbjegnem puste kabele preko ulica i usredotočim se na ono što je bit. Ulicu i kamene kuće. Crkvu svetoga Ivana snimao sam također noću jer su je zagušili kabeli. A kamen nema boju, on je siv. Kad slikate kolorom, dobijete kamen koji ima nekakav žućkasti ili crvenkasti efekt, što ovisi o svjetlu. A to nije kamen - kaže Zjačić.
Nikad ne staje
Šibenik po noći okrunjen je njegovom prvom izložbom u Šibeniku "Svjetla mojega grada" (1997.). Fotografirao je i crno-bijelu Krku i te su fotografije bile na izložbi u Šibeniku "Ritam iskona" (1998.). Za potrebe HGK radio je crno-bijele fotografije glava s katedrale. Slikao je svaku 71 glavu i u središnjici u Zagrebu su složili poklon-mape za poslovne suradnike. Zjačić je jednu zadržao za sebe i danas ju s ponosom pokazuje, a imao je i izložbu glava s katedrale. Njegove crno-bijele fotografije bile su i na tri izložbe u Pragu. I danas je aktivan u šibenskom Fotoklubu, podučava mlađe, ponekad noću sa stativom i aparatom izlazi na šibenske ulice, trgove i kale i fotografira, odlazi na Krku i bilježi njezinu divljinu i tišinu, te sudjeluje u grupnim izložbama Kluba kao što su "Bute, kale, skale", izložbe o Krki, "Šibenik u kadru"...
Osobna iskaznica
Šibenčanin "od glave do pete", po majci Gojanović, nakon završene šibenske Gimnazije 1960. odlazi u Zagreb na Strojarsko-brodograđevni fakultet na kojemu diplomira 1966. Nakon diplomiranja, godinu dana radio je u šibenskom TEF-u, pet godina u "Jugoturbini" u Karlovcu, a 1972. definitivno se vraća u Šibenik. U Remontnom brodogradilištu radi do 1996. i tu je 24 godine sa svojim kolegama održavao ratne brodove na kojima su se 1991. zavijorile hrvatske zastave. Zadnjih deset godina radnog vijeka bio je tajnik Županijske gospodarske komore. Umirovljen je 2006.
- Jedan sam od 19 posto Hrvata koji su ispunili sve uvjete za odlazak u mirovinu, 40 godina staža i 65 godina života.
Darivanje krvi - obiteljska tradicija
Zjačić je bio dugogodišnji darivatelj krvi, a time je 'zarazio' i svoje potomke. I prije rujna 1976., kad su osnovani klubovi darivatelja krvi u Šibeniku, po potrebi je davao krv. Do 65. godine krv je dao 87 puta, bio je predsjednik Gradskog društva Crvenog križa, a i danas im pomaže. U akcije darivanja krvi uključili su se i njegovi sinovi te je stariji dao 75 doza, mlađi radi po terenima, pa se ne može odazvati redovitim akcijama. Uspio je dati šest doza, a najstariji unuk, student, dao je 15 doza. Obitelj Zjačić je tako darovala više od 180 doza krvi.
