Život u malom gradu ni u kojem slučaju ne mora značiti da se morate odreći velikih snova i planova. Ako ne vjerujete meni, pitajte Silviju Sunaru iz Drniša.
Dok ona radnim danima po uhodanom rasporedu obilazi Oklaj, Miljevce, Knin... jer kao profesorica likovne kulture tako “skuplja” satnicu i, naravno, kilometražu na brojilu automobila, u čak pet osnovnih i srednjih škola, “njezini ljudi” u Francuskoj upravo obilaze pariške galerije. I nude slike drniške autorice. Jedna takva je “udomljena” u Londonu, a nakon izložbi u Stuttgartu i Ulmu, Francuska je iduće priželjkivano tržište ove članice Hrvatskog društva likovnih umjetnika.
- Volim raditi s djecom, predavati likovnu umjetnost, nekadašnju povijest umjetnosti, u srednjoj i likovnu kulturu u osnovnoj školi. Sretna sam kad naiđem na neko talentirano dijete, ali nekako sam sve odlučnija u namjeri da se sve više, po mogućnosti u potpunosti, posvetim umjetničkom radu, a da ovaj školski rad polako ostane u prošlosti. Rad na slikama me ispunjava i čini beskrajno sretnom, danas jednako kao i kad sam kao djevojčica dobila od jedne gospođe na poklon prve tempere. Znate, imala sam ja tada drvene boje, ali te tempere... otvorio mi se potpuno novi svijet! - govori Silvija.
U potpunoj slobodi
Njezin umjetnički svijet su danas - mozaici. I tako zadnjih sedam, osam godina.
- To malo tko radi, prije svega zbog toga što za mozaik treba puno vremena. Ali to vidim i kao svoj adut. Koliko mi treba za sliku? Ovisi, ali se mjeri mjesecima. Ipak, kažem si: Bože moj, hvala ti što si mi dao nadahnuće za ovakvu, ne baš čestu tehniku, u vrijeme kad svega ima i kad je sve komercijalizirano! - kaže naša sugovornica.
- Iako su mozaici inače statična, zidna tehnika, ja ih radim kao pokretne, samostalne slike. Moji su mozaici apstraktni. Figurativno mi je dosadno, a kroz apstraktne motive mogu izraziti svoje raspoloženje, u potpunoj slobodi... I u mozaicima nastojim postići dinamiku, kroz igru apstraktnih oblika za koje bih voljela da promatrača ispune radošću. Da netko tko kupi tu sliku bude radostan kad je sutra pogleda na zidu. Uvijek su to otvorene kompozicije, kao da će se sve ‘razliti’ okolo - pokušava nam Silvija objasniti svoj umjetnički moto.
Kako to često biva kad se čovjek oslanja na “unutarnji glas”, sve je počelo gotovo slučajno. Iako je antičke mozaike dobro poznavala još iz školskih dana (školovanje je počela u rodnom Drnišu, a kao prognanica nastavila i dovršila u Splitu), drevni uzori nisu bili presudni za njezinu umjetničku fascinaciju tom tehnikom.
- Družeći se s jednim drniškim prijateljem koji radi veće figure od stakla, došla sam i sama na ideju da oprobam tu tehniku i izradu slika od sitnih komadića. I onda se sve nekako otvorilo. To je zahtjevan rad od samog početka, od skice nadalje. Sve što je u bojama na slici nastaje tako što prvo kupim stakla u većim komadima, onda tu plohu obojam, a imam staklara koji ih reže na kocke, dok dalje oblike, trokutiće, manje pravokutnike, režem sama. Čime? Nožićem za stakla. Nemam stroja za rezanje, iako bih ga možda trebala nabaviti jer sam već pomalo zabrinuta za svoje prste, ha...
Kaže da o komercijalnoj strani priče nije razmišljala, ali to joj ionako nikad nije bila presudna motivacija pri odabiru forme umjetničkog izražavanja.
- Mozaike nerado prodajem, radije ću ih ostavit potomcima. Kad prodam sliku ispod cijene koju realno zaslužuje, s obzirom na uloženi trud i vrijeme, naprosto se loše osjećam. Radije ću je pokloniti nego dati ispod cijene! - kazat će.
Svjesna je, ne samo zato što živi u “malom Drnišu”, da je umjetnost danas “teški luksuz”. Iako u slikanju voli “odlutati” u sferu duhovnosti, a u tome joj, dodaje, pomaže i glazba bez koje ne može zamisliti stvaralački rad, svjesna je gdje živi. Tu je, reklo bi se, s obje noge čvrsto na zemlji.
- Slikanje je za mene potreba, nešto što me vuče i ispunjava istodobno. Meni je umjetnost radost, najkraće rečeno... Ali, jasno mi je da je u nas nadrealno da je nekome bitno da u kući ima bilo kakvu umjetninu. Takav nam je standard... Ima ljudi koji drže do toga, pa i ovdje u Drnišu, ali problem je općenito u društvu, jer većina ljudi zapravo preživljava. I ja to razumijem. Naši ljudi baštine veliku kulturnu tradiciju, ali su, nažalost, preopterećeni životnim pitanjima, pogledajte prosječnu plaću tu gdje mi živimo... To je tragedija! Nije stvar, dakle, u nekoj nekulturi, nego u klimi koja vlada društvom, kronično, godinama. Uz to, živimo u društvu u kojemu, ako si član nekog stada, ili stranke, onda si i povlašten. A ja to nikad nisam bila niti sam spremna na to. Nisam valjda pragmatičan tip... Takve stvari ljudima stvaraju mučninu, čak i onima koji imaju iznadprosječna primanja. Takva klima ubija! - konstatira naša sugovornica surovu realnost. Jer, životni problemi su sve samo ne apstraktni...
Zadnja rupa na svirali
A to nas odvodi na temu o kojoj i pomalo nerado govori. Naime, Silvija godinama ne uspijeva ishoditi prostor za mali atelje. Gradske vlasti nisu baš pokazale previše sluha za tu njezinu želju, ako smo dobro razumjeli, iz proceduralnih razloga, prednost pred individualnim zahtjevima imaju udruge...
- Nisam od grada ni u jednom trenutku tražila da mi daju nešto besplatno. Znajući da grad raspolaže nekim praznim prostorima, tražila sam konkretnih petnaest kvadrata u kojima bih mogla raditi. To bi mi bilo sasvim dovoljno. Ali tobože nema u statutu takve stavke. Kažem, nisam tražila ništa besplatno, nego po nekom povoljnijem najmu jer su cijene najma i u Drnišu vrlo visoke, iako se to ne bi reklo po smanjenom broju stanovnika. Smatram da svojim radom promičem i svoj grad i da bi svaki pojedinac ili grupa koja svojim djelovanjem promiče i grad trebala imati prostor. Da sam mislila osnovati nekakvu udrugu i na taj način djelovati, davno bih je osnovala, a to mi ne odgovara jer za ovaj rad prije svega trebaš mir. Važno da u drniškoj “Bijeloj kući” političke stranke imaju svoje sigurne prostore... Ma, kultura je kod nas bila i ostala zadnja rupa na svirali. A prostori ostaju prazni, slegnut će ramenima drniška umjetnica.
Na pitanje gdje onda i kako radi, pogotovo kad je u preciznom dijelu “posla” slaganja djelića mozaika, ponosno će:
- Radije ne bih o tome, nemojte...
No, očito ne baš idilični odnosi s lokalnim vlastima ne mogu joj zasjeniti radost življenja i stvaranja u njezinu Drnišu. To što s obitelji živi u malom gradu Silvija zapravo vidi kao svoju veliku prednost.
- Možda netko iz nekog velikoga grada to može doživjeti kao život bogu iza nogu, ali mi smo zapravo na pola sata od kazališta, koncerta, šoping centra... Sve je, dakle, na vama, u kulturi življenja. Mali grad ima i svoje prednosti jer ti ostavlja nevjerojatno vremena za sebe, možeš živjeti u sporijem ritmu, a opet ti je blizu sve što trebaš. Ne želim izgubiti pola života u prometu, ionako svaki slobodan trenutak koristim za svoje slike!
Društvene mreže vidi korisnima zbog komunikacije i mogućnosti plasmana djela, neovisno o tome gdje živite.
- Ponekad bih sve deaktivirala, jer držim da su se ljudi previše otuđili zbog društvenih mreža, tj. internet kao da te povezuje s onima na daljinu, a odvaja od bližnjih. Ali, društvene mreže i internet presudni su za plasiranje djela, to je i besplatna reklama, iako nikad neće moći zamijeniti važnost izložbe, odnosno, događaj i neposredni odnos ljudi koji dolaze vidjeti sliku - kazat će.
A kad smo već kod izložbi, kažimo i da Silvija upravo priprema iduću, u Kninu, ali datum, kaže, ovisi o obnovi crkve sv. Barbare na Tvrđavi. Djeluje i unutar šibenske Grupe 9.
Sve to odozgo dolazi
- I u Drnišu ima inspirativnih ljudi, ali članstvo u Grupi 9 omogućuje mi zajedničke nastupe i izlaganje u prostorima u koje bi inače svakome od nas bilo daleko teže doći. Dosta smo aktivni, a i umjetnicima je lakše kad se grupiraju. Tako smo imali izložbu u Muzeju Mimara prije dvije godine, sad spremamo nešto za Osijek... Meni, naravno, znači da imam kontakt s ljudima koji imaju iste interese i drago mi je da su me pozvali u grupu - iskreno će Silvija.
S inspiracijom, za razliku od nalaženja prostora za slikanje, nema problema.
- Čvrsto vjerujem u Boga. Kad je o tome riječ, rado se prisjetim riječi velikog Ljube Stipišića, koji je na pitanje otkud mu inspiracija za “Dalmatino, povišću pritrujena” rekao da je to bila volja Svevišnjeg, a on tek pisar kojemu se to posrećilo zabilježiti. Tako i ja za sebe mislim. Da nam sve to odozgo dolazi... Bog svaki veliki trud kad-tad nagradi. Ja još uvijek čekam svoj najveći trenutak. A možda i najbolju sliku. Pritom nisu novci nagrada, nego ispunjenost. Taj osjećaj, kaže naša sugovornica, koja inače upravo dovršava nagradni mozaik što će se za koji dan uručiti ovogodišnjoj dobitnici priznanja “Šibenska grandeca”, tj. najboljoj u izboru Šibenčanki koje svojim radom doprinose lokalnoj zajednici i pomiču granice, na što je Silvija iznimno ponosna.
A onda je primijetila da nam oči svako malo bježe na štafelaj i započetu sliku.
- Nisam to ja... To je moja mala počela!, smješka se. - Ima četrnaest godina...
Ima i talenta, dodali bismo, bez pretenzija da oduzimamo kruh likovnim kritičarima.
Uostalom, ne morate biti “potkovani” likovnjak da biste to skužili na prvi pogled: ima mala i na koga biti talentirana.