Dvanaest godina prošlo je od smrti Milivoja Zenića (Šibenik, 14. kolovoza 1953. — Šibenik, 20. studenoga 2011.), istaknutog šibenskog kulturnog djelatnika, pisca, publicista i nakladnika, dugogodišnjeg ravnatelja Gradske knjižnice "Juraj Šižgorić", a njegovi kolege i prijatelji i ovaj su se put, kao i svih prethodnih godina uostalom, potrudili da njegov lik i djelo ne prekrije zaborav.
Brojni prijatelji i poznanici, kolege i suradnici okupili su se tako u multimedijalnoj dvorani šibenske knjižnice povodom obljetnice Zenićeve smrti kako bi se prisjetili njegova života i vremena u kojem su mnogi istaknuti hrvatski pisci, znanstvenici, akademici i knjižničari redovito navraćali i dolazili u Šibenik i gradsku knjižnicu. Prisjećanju na Zenićevu ulogu i važnost u šibenskoj kulturi bila je nazočna i njegova supruga Nada, kći Lucija te sestra Živana.
Kao neumorni promicatelj šibenske kulture i baštine, knjige i čitanja, Zenić je oko sebe okupljao i surađivao s mnogim koje je osvajao svojom svestranošću, erudicijom, naposljetku i "šarmom svoje bradate glave", prisjetila se istaknuta splitska povjesničkara umjetnosti i sveučilišna profesorica dr. sc. Ivana Prijatelj Pavičić. Njegovi suradnici zato su najčešće postajali i njegovi prijatelji, baš kao i njezin otac akademik Kruno Prijatelj.
-Sjećam se da je imao naklonost prema cijelom mojoj generaciji koja je tih 90-ih počela sazrijevati. Milivoj se u to vrijeme od predvodnika kulturnog života Šibenika, prometnuo u perjanicu kulturnog života Dalmacije. Družio se s mojim ocem, a sjećam se i druženja šibenskih i splitskih bibliotekara i njihovih zajedničkih putovanja na koja je odlazio sa suprugom Nadam i s kojih se pamte njegove batude. Promocije knjiga koje je Milivoj organizirao bile su spektakularne i glamurozne, dvorane pune, a domjenci bonkulovićevski, pa su se znanstvenici, autori promoviranih knjiga, osjećali kao filmske i kazališne zvijezde. U Splitu su ga obožavali, imao je tu mnogo poznanika i poklonika, a i Milivoj je volio Split svoje Nade – prisjetila se, među, ostalim, Ivana Prijatelj Pavičić.
Osim što je, i to u jeku rata, pokrenuo nakladničku djelatnost želeći i tako promovirati šibensku kulturnu baštinu, njezine humaniste, polihistorike, izumitelje, pisce, ali i suvremene autore, po čemu je i danas Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić" u vrhu hrvatskog izdavaštva, Prijatelj Pavičić je istaknula tri, kako je rekla, kapitalna djela iz povijesti umjetnosti te dvije monografije kojima je šibenska knjižnica zadužila hrvatsku kulturu. Riječ je o monografiji posvećenoj katedrali sv. Jakova te Bojama zavičaja Joška Belamarića kao i knjigama Milana Pelca o šibenskim bakrorescima Martinu Koluniću Roti i Nataleu Bonifaciju te šibnskom graveru i zlataru Horaciju Fortezzu iz 16. stoljeća, zlatnog doba Šibenika, kako je naglasila Prijatelj Pavičić.
Zenić je, podsjetila je i na to, i sam sjajno pisao. Premda je iza njega ostalo svega nekoliko naslova: opsežno djelo o šibenskoj pisanoj baštini U pohvalu od grada Šibenika: "Pisana riječ od najstarijih vremena do danas" te "Stari Šibenik: Kalama, skalama, butama" knjiga koju, smatra Prijatelj Pavičić, na polici treba imati svaki "pravi Šibenčanina". Tu je i sjajno napisani vodič "Šibenska katedrala", a Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić", posmrtno je objavila izbor Zenićevih tekstova i govora pod naslovom "Šibenik, srcem i umom".
Dr. sc. Marinko Šišak, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Skradinu, a do umirovljenja djelatnik Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, govorio je o svom gimnazijskom druženju sa Zenićem i članstvom u legendarnoj astronomskoj grupi šibenske Gimnazije koja danas, upravo na prijedlog Milivoja Zenića, nosi ime velikog šibenskog diplomata i crvenog prelata Antuna Vrančića.
Prisjećanje na Zenićevu zaslugu u razvoju šibenske kulture nije moglo proći, a da se ne spomenu i brojni znanstvenih i stručnih skupova koje je knjižnica pod njegovim vodstvom organizirala, a njegov dugogodišnji suradnik i aktualni ravnatelj knjižnice Vilijam Lakić naglasio je i koliko je bila važna Zenićeva uloga u unepređenju knjižničarske struke. Također, da nije bilo Zenićeve upornosti i lobiranja kog mnogih uglednih hrvatskih kulturnjaka knjižnica se možda ne bi ni uselila u nekadašnji Dom JNA, Vitićevu zgradu na Poljani, pogotovo ne u cijelu zgradu, jer su na nju, na prizemlje i podrum, oko bacile velika banka, trgovina, čak i jedan restoran. Zenić nije pokleknuo, unatoč pritiscima i uspio je cijeli prostor zgrade na Poljani obraniti od neželjenih susjeda i sačuvati samo za knjižnicu. Vjerojatno uz popriličnu količinu izgubljenog zdravlja i živaca, a toga se prisjetila književnica i novinarka, urednica Zenićeve najpopularnije knjige "Stari Šibenik: Kalama, skalama, butama, Grozdana Cvitan. Kao što nije zaboravila ni to da ŠIbenik svom zaslužnom kulturnom djelatniku i autoru za života nije želio dati Nagradu grada. Štoviše, tri je puta bio predlagan i tri puta "preskočen" da bi se ta nepravda na kraju ispravila koju godinu nakon Zenićeve smrti.
Zenićeva ljubav prema šibenskoj baštini zrcalila se svakodevno i u nizu detalja i sitnica, pa zahvaljujući tomu, ispričala je novinarka i Zenićeva prijeteljica Jordanka Grubač Granik, jedna bunarska kruna iz gradske jezgre nije završili ni u čijem privatnom dvorištu, već je do danas ostala na javnom prostoru – u Galeri, tj. Ulici svetog Krešvana nedaleko trga Medulić.