O velikim se obljetnicama obično govori - dok traju.
Osim ako niste neki puhački orkestar, iliti limena glazba, a kod njih se nikad ne zna i kod njih je - koliko god ih znam na ovome svijetu - uvijek nešto, kako da kažem... malo pomaknuto. I puno otkačeno.
Tako i o 90 godina KUD-a "Hartić" - tišnjanske glazbe, pišemo nakon što je završila jubilarna, 90. obljetnica. E, ali, ušli su u svoju desetu dekadu pa dogovorno, komisijski, to uzimamo kao neposredni povod. Sredinom prosinca jubilej su obilježili svečanom sjednicom. Predsjednik KUD-a Rajko Ćuzela Papata podsjetio je tada da su članovi Hartića trudom i marljivošću doprinijeli izgradnji kulturnog identiteta Tisnoga, na čemu bi im pozavidjele i mnogo veće sredine.
- I nakon toliko godina Hartić odiše mladošću, divnim glazbarima, učenicima i onim starijima. Na čelu s kapelnikom Dinom Obratovom, svi su oni nositelji i kreatori svih događanja ne samo u tom društvu, nego i u Tisnome. O našoj kvaliteti govori treće mjesto u državnom natjecanju amaterskih glazbi, izdali smo CD, bavimo se izdavaštvom knjiga, naši mnogi članovi nadilaze granice amaterizma, a naše su skladbe prihvatile mnoge dalmatinske glazbe i zborovi. Svoj rad nemjerljiv novcem daju za dobrobit svoje sredine i nema većih čuvara tradicije i zavičajnih vrijednosti od amatera - kaže prvi počasni i doživotni predsjednik "Hartića" Rajko Ćuzela Papata.
Razgovaramo u Tisnu, na kavi, koji tjedan kasnije, u društvu s rečenim predsjednikom i njegovim zamjenikom Tončem Crvelinom. Atmosfera je manje svečarska i službena, naravno, daleko opuštenija nego na svečanoj sjednici.
Za Rajka Ćuzelu Papatu, kojem je ovo 60. glazbarska godina i 25. godina predsjednikovanja, njegov pobočnik i najdugovječniji trubač u "Hartiću", Tonči Crvelin Cauk, reći će da je "dragi vođa", nešto kao Castro ili Kim...
-... a ti si onda mali Castro - spreman je na glazbarski duel dragi vođa Rajko.
Rajko je nekad svirao klarinet, ali već dugo, kaže, više ne može pa udara u bubanj, pijate ili kakve druge udaraljke. Tonči kaže kako je malo tko svirao trubu četrdeset godina kao što je on svirao. Sad i on udara. On je univerzalni zamjenik - i predsjedniku, i kapelniku.
Al, eto ti na vrata kafića i današnje prve trube, glazbara Marijana Zorzina, Kiće. I njemu se nakupilo sviračkog staža, nekih dvadeset godinica...
Malo, malo, evo još jednoga glazbara, trubača i vatrogasca, Tonija Lučića. Ovo je očigledno njihov kafić, zove se "Kasiopeja" s ulazom, naravno, nasuprot "Hartića".
Kako li je sve to izgledalo prije 90 godina kad nije bilo - ma ne kafića, to se lako nadomještalo konobama... - nego kad nije bilo struje, vode, telefona, auta!
Izgledalo je tako da je tišnjanski likar Lav Mazzura 1926. godine, kad je već postojao pjevački zbor, dao ideju da se kupe glazbala i da se krene u osnivanje puhačkog orkestra.
Prvi nastup imali su 1927. godine, koračnicom koja je krenula od početka Tisna, a to je onda bilo kod kapelice svetog Karmena, na uzvisini Hartić. Tako su dobili ime.
Prvi koji su vodili glazbu bili su podrijetlom Česi, Oto i Edi Kolar, tadašnji tišnjanski učitelji.
Kako su tada krenuli, tako svojim mistom, svojim zavičajem i domovinom, pa i daleko izvan nje, tišnjanski glazbari hode i danas. Sve je, u međuvremenu, ostalo zabilježeno u Spomenaru KUD-a "Hartić", tamo je sve zapisano!
Ni ratovi ih nisu smeli. U posljednja dva situacija je bila navlas ista: mnogi su glazbari otišli ratovati, nastupila je kriza svirača, članstvo se osulo ali - glazba nije utihnula.
Orkestar danas broji oko 40 članova. Njihove su obaveze probe, nastupi za sve blagdane, kad kogod zaželi sviraju i na sprovodu. Putuju, imaju već 30 godina prijateljstvo s glazbarima iz njemačkoga grada neizgovoriva imena Nanzidietschweiler, prijateljuju s Pakovčanima, Valpovčanima, odlaze na vinkovačke jeseni, te su 1997. godine bili treća glazba u državi! Svirali su na Poljudu, zvao ih Hajduk, nastupali na zagrebačkom Adventu.
Jedino, muči ih podmladak! Djeca danas imaju veliki izbor čime se baviti, rađe se bave svačim gdje ne treba sjesti i učiti pa tek onda startati! Ako ćeš veslati - veslaš odmah. Ako ćeš na internet - Bože dragi, bar tome nema kraja!
- A za svirati u glazbi moraš prvo dvi godine marljivo učiti u maloj školi, bez nastupa! Tek iza toga postaješ glazbar i sviraš u javnosti. Nas najviše ugrožava - bijela kuga! Zato smo na zadnjem sastanku dogovorili da glazbari moraju praviti šta više dice.
Eto tako izgledaju ovi tišnjanski glazbarski kalamburi u rasponu od ozbiljnog do zafrkancije. Premda, uopće nije neozbiljna činjenica da je zamjenik Tonči suprugu Sandru našao upravo u glazbi i da mu dvoje djece danas u glazbi svira. Predsjednik Rajko svoju Tildu nije našao u glazbi, ali mu je glazbom prošlo svo četvero djece. S obzirom na društveni angažman neki se i čude dugovječnosti njegova braka jer - da ga nikad nema doma, a i kad je doma da je uvik u jaketi...
Da čim brže može izaći.
Pričaju, kad tišnjanski glazbar prosi ženu kaže: "Ja sam ti taj i taj i sviram u glazbi."
Da odmah bude jasno.
Svega sam se naslušala šta u kafiću, šta u prostorijama glazbe koje upravo sređuju. Umalo mi nisu uvalili jedan stari, oronuli pijanino za koji sam rekla da baš divno izgleda... a oni ne znaju šta će s njim. Među glazbalima i leturinima vidim i neobičan instrument: stol za stolni nogomet. Društveni kutić je u jedinom uređenom dijelu potkrovlja. Na zidu izrezak iz "Slobodne" s naslovom "Alkohol izaziva rak".
- I ti viruješ svemu šta pišu novine - primjećuje Rajko.
Mladi glazbari često formiraju svoje "bendove", tu je uvijek zabavno i živo, i to je ono što mlade drži. Oni stariji davno su osnovali Klub budalaša - pri čemu to budalaš ne znači budala nego zafrkant. Budalaši imaju svoj statut i služe poboljšanju svekolikog društvenog života. Glazbe i Tisnoga.
- Nemojte mislit, mnogi su viđeni ljudi htjeli iskaznice Kluba budalaša! S tim je subklubom "Hartić" nositelj svega što se u mistu događa. Uostalom, kad je počeja turizam, dok još nije bilo Turističke zajednice, cili turistički život organizira je Hartić. Sad smo glavni servis - govori PPD (prvi počasni doživotni) predsjednik Rajko.
I nitko, ama baš nitko ne zaboravlja istaknuti ulogu načelnika općine Tisno Ivana Klarina koji, tako kažu, ima neobično puno sluha za glazbu.
- Ima sluha? Pa šta ne svira u glazbi? - pitam ja.
- A ne, nema sluha za glazbu, nego za financiranje glazbe! Samo se nadamo da će taj sluh imati i nadalje. On je inače u Jezerima plesao folklor. Ma ne, naravno da nemamo kompleksne odnose sa susjednim mjestom, to mu je, načelniku, stvarno plus!
Pozdravljamo se i razilazimo - a gdje nego na tišnjanskom mostu. Kad eto ti još jednog glazbara, Luke Beraka, basista. Mislim da moramo požuriti u grad jer će se, malo po malo, okupiti svi glazbari Hartića. Onda više nikad nećemo otići...
