Druga sezona dokumentarnog serijala Varoškog amarcorda su četiri kombrejevske priče o djetinjstvima. Dok su prvu sezonu ovog serijala sačinjavali mozaici dalmatinskih varoši, druga sezona donosi duboko intimne personalizirane priče. Književnica Julijana Matanović, pjesnik Luko Paljetak, voditelj Vojo Šiljak i legenda- pokojni Ćiro Blažević vratili su se u varoši iz kojih su ponikli pa su na silno emotivan način oživjeli doživljaje iz svojih djetinjstava i mladenaštva u gradovima koji su ih prvotno formirali.
Julijana Matanović se vratila u slavonski Đurđenovac, Luko Paljetak je ostao u Dubrovniku, samo ga je vratio 70 godina unazad, Vojo Šiljak je vremenskim taksijem istu vožnju unatrag učinio u Bjelovaru, a Ćiro Blažević je ispisao svoju travničku kroniku.
Bolje da nosiš kratku kosu
Prvo sjećanje književnice Julijane Matanović započinje traumom. U tom sjećanju vidi slike vlaka, osjeća smrad pretrpanog kupea i jutarnjih konjaka, a onda čuje ciku kočenja i glas konduktera: "Đurđenovac". Tim vlakom Julijana Matanović je kao trogodišnja djevojčica stigla u neki bolji svijet- iz neke bosanske varoši u jednu uredniju, slavonsku.
Tako su joj bar rekli i tako su joj govorili cijelog života. No taj vlak Julijanu je odveo od njene majke, u život s tetom i tetkom koji su je odgojili umjesto nje. Od tog prvog sjećanja pa sve do danas, Julijana se uvijek pita- zašto je to moralo biti tako, zašto su je odveli od majke. U dokumentarcu Bolje da nosiš kratku kosu Julijana Matanović je zagrebala duboko u svoju najbolniju intimu.
Redatelj i scenarist je Ivan Živković Žika, a urednik Miro Branković. Drugu epizodu sezone dokumentarne serije Varoški amarcord pogledajte u srijedu, 15. studenoga na Prvom u 20:45.
Luko i mačke naglavačke
"Život je proždrljiv. Život ždere ljude, uzima ih. I tu ništa ne možemo učiniti, nego prihvatiti tu njegovu proždrljivost. Možemo samo- te ljude, koje nam je život oduzeo, što duže zadržati u sjećanju. Nastojati da ih se ne zaboravi", tako nam o važnosti sjećanja govori dubrovački gospar, pjesnik, pisac i prevoditelj Luko Paljetak.
Njemu je taj proždrljivi život progutao sve iz njegovog djetinjstva i mladosti koje je proveo romantično i renesansno unutar dubrovačkih zidina, gdje je živio na vrhu jednih skalina. Luko i mačke naglavačke je intimno putovanje Luka Paljetka u taj poslijeratni Dubrovnik koji mu je usadio duh pjesničke senzibilnosti.
Taxi za Bjelovar
Legenda radija i televizije, Vojo Šiljak, sjeo je u automobil, prešao 80- tak kilometara do sela Bolč pa onda i do obližnjeg Bjelovara te se vratio 70 godina unazad. A tada je mali dječak Vojo prvo u selu Bolč živio na imanju s konjima, govedima i kokošama. Školovanje ga iz tog seoskog okruženja odvodi u Bjelovar, gdje se Vojo građanski formira.
U tom Bjelovaru Vojo je u eter, preko razglasa po stablima oko srednje škole, i prvi put pustio svoj glas. Od tada do danas nije nam stao zanimljivo govoriti. Vojo Šiljak se u epizodi Taxi za Bjelovar prisjeća Bjelovara kakav je nekad bio, kako je on s ljubavnim čežnjama i mukama te snovima o budućnosti, u njemu tada živio. Slike njegovog djetinjstva su vesele i lepršave, jednako kao što je to i njegova narav.
Ćirina kronika
Ćiro se na samom kraju svog života vratio u rodnu varoš, svoj Travnik pa je nastao njegov amarcord (sjećanje). U izrazito emotivnom prisjećanju tada se prisjećao tog teškog doba svog života, koje je prvenstveno obilježila tragedija u kojoj su mu dva maloljetna brata poginula u ratu. Živio je u užasnom siromaštvu i gladi, a otac je uz to bio alkoholičar koji je maltretirao i tukao Ćirinu majku Katu. Uz sve te jade, malog Ćiru je pogodio i užas nesretne ljubavi.
Zaljubio se u časnu sestru. Ljubav je bila nemoguća, a Ćiro je shvatio da za njega ipak nije životni put koji su mu majka i lokalni župnik planirali- da postane svećenik. U filmu je susreo i svog prijatelja iz dječjih dana, jedinog koji je uz Ćiru još živ od njihovog društva pa je otkrio kako je Ćiro uvijek bio drukčiji, jedinstven i da su znali da je predodređen za nešto veliko. Otkrio nam je Ćiro i kako je dobio svoj nadimak, a majka i baka su se Bogu molile da ga ljudi tako ne zovu.