Kada je krajem siječnja s druge strane Atlantika stigla vijest da je hrvatski eksperimentalno-animirani film "Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa" uvršten među 27 naslova koji će se razmatrati za nominaciju za 93. nagradu Oscar Američke akademije filmske umjetnosti i znanosti u kategoriji dugometražnog animiranog filma, njegov autor, Pirovčanin rođen u Šibeniku, Dalibor Barić bio je toliko zatečen da je kao komentar na tu vijest uspio izustiti tek kako se osjeća neočekivano i nestvarano. Kazao je i kako će o svemu više moći reći tek kada prespava i o svemu bolje razmisli.
U međuvremenu je ovog multimedijalnog umjetnika sa stalnom zagrebačkom adresom sustigla još jedna sjajna vijest. Njegov film neobična i zakučasta naziva nominiran je i za nagradu Satellite Međunarodne novinarske akademije (International Press Academy – IPA) za najbolji film u kategoriji dugometražnog animiranog i mixed media filma. Barićev uradak u produkciji Ivana Katića i produkcijske kuće Kaos, tako se našao u društvu sa zvučnim naslovima iz cijelog svijeta, među kojima je i film Duša (Soul), ovogodišnji Pixarov i Disneyjev adut za Oscara, po nekima i favorit.
Dodjela Oscara ove je godine, kako je poznato, zbog pandemije odgođena za kraj travnja. Hoće li se Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa naći među pet nominiranih, bit će poznato krajem ožujka. Nažalost, na dodjeli nagrade IPA-e u ovoga ponedjeljka, kipić Satellitea otišao je ipak u druge ruke.
Već je uspio
No, neovisno o tomu, kao i daljnjem razvoju Barićeve oscarovske odiseje, već same nominacije, kažu to i mnogi hrvatski filmski kritičari, veliki su uspjeh. Kako za hrvatski animirani film, tako i za samog autora, a potvrđuju to i brojni pozivi sa svih strana i intervjui koje je ovih dana Barić dao. I nas je zanimalo kako se, kada je sve već mogao dobro prespavati i kada su se prvi dojmovi slegli, sada osjeća i što mu to znači.
- Što više razmišljam o tome, sve mi je teže odgovoriti na to pitanje. Kako se sve ovo događa u hodu, bez mogućnosti nekog objektivnog odmaka s moje strane, tek retroaktivno primjećujem sebe i svoju reakciju na sve to. Mislim da sam negdje u dubini sebe tek napola svjestan toga što se događa. To je kompleksno iskustvo i još ga trebam raspetljati. Naći se na ovaj način u centru pozornosti je laskova i zavodljivo, ali i varljivo. S druge strane, filmovi koje radim su eventualno zanimljivi malom krugu ljudi. A onda odjednom više nije bitan sam film, već taj neki višak koji se stvorio oko njega.
To je iskustvo koje vas otimlje kao taoca i izlaže na brisani prostor. Sigurno da je to velika stvar i da mogu reagirati ili se osjećati na sto načina, samo se nadam da se neću izgubiti u cijeloj toj priči – iskreno će ovaj redatelj, animator, scenarist, autor glazbenih spotova, festivalskih špica poput one za Motovun Film Festival, koja je, usput rečeno, za oko zapala i poznatom američkom redatelju Kenu Russellu. Barić je tvorac i mnogih stripova, instalacija, crteža i kolaža, a ovom podužem popisu valja dodati i da se bavi glazbom koju je napisao i za Slučajnu raskoš prozirnog vodenog rebusa.
Nagrade i priznanja
Barićeva svestranost i umjetnička autentičnost odavno je prepoznata u svijetu animacije o čemu svjedoče nastupi na mnogim hrvatskim i svjetskim festivalima te osvojene nagrade i priznanja. Među ostalim, njegova 80-minutna Slučajna raskoš... lani se u lipnju našla i u natjecateljskom programu festivala u Annecyu, jednog od najvećih festivala animiranog filma u svijetu gdje desetljećima nije bilo predstavnika hrvatskog dugometražnog filma.
Veliko priznanje doživio je i prije osam godina kada je na festivalu Pop Montreal pripređena retrospektiva njegovih filmova. Bio je i član žirija na zagrebačkom Animafestu, no unatoč tomu, zanimanje javnosti, koje ga je ovih dana snašlo, pomalo mu je zbunjujuće, a svoju svakodevicu, kaže, teško povezuje s činjenicom da je zapaženo ime u svijetu animacije.
- Meni je u svakodnevnom smislu teško te dvije stvari povezati. Živim obiteljskim životom, idem u dućan ili u park s djecom, a svoje stvari radim za kompjuterom. I prije korone nisam puno izlazio. Na svega par koncerata, gdje me je trebalo natjerati da odem. Ljudima koji me poznaju, a znaju da radim crtiće i spotove vjerojatno to djeluje zanimljivo, kao jedan neuobičajen posao. Obično me pitaju je l' se da od toga živjeti. Sa suprugom i djecom živim u Zagrebu. Naš kvart je Špansko. I lijepo nam je tamo. Često idemo u Grdanjce, mjesto pored Samobora. I svugdje se osjećamo kao doma. Jednako se tako osjećamo i kad smo u Dalmaciji. A kako supruga i ja inače radimo od doma, možemo često putovati po tim relacijama. A kako živimo? Živimo prosječno, zna biti gore-dolje s financijama, ali može se nekako. Mi smo zadovoljni našim načinom života, dosta smo svi zajedno i to mi je najvažnije – reći će Barić.
Mladost i glazba
Odrastao je i do svoje 20. godine živio u Pirovcu, a da voli crtati i da mu to polazi za rukom, davno su svi primijetili. No, za ozbiljne crtačke početke presudnu je ulogu imala - ozljeda koljena!
- Djetinjstvo je proteklo ugodno, a rat je bio priča za sebe, koju sad ne želim otvarati. Od početaka sam bio primijećen zbog crtanja. Jako rano sam crtao stripove, dosta sam išao u kino, volio gledati filmove, crtiće, čitati stripove, puno vise nego moji vršnjaci. S 10 godina sam završio u bolnici zbog vode u koljenu. Tamo sam proveo pola godine. Mislim da je to vrijeme i to iskustvo bilo ključno za razvoj strpljenja potrebnog za čitanje i crtanje, jer sam osim terapijskog plivanja cijelo vrijeme provodio u krevetu. S prijateljima sam imao i post-punk bend.
Prvi nastup nam je bio u "Mjesnoj" za vrijeme rata, svirali smo kao predgrupa šibenskom bendu K-15. Ja sam bio pjevač i svirao sam gitaru. Slušao sam alternativnu i punk glazbu. Tako sam i izgledao, šminkao sam se i bojio kosu, oko vrata nosio ogrlicu s bodljama i takav išao u školu – otkriva Dalibor svoje glazbene skolonosti iz mladosti. Glazba je i danas važna za njegovo stvaralaštvo, štoviše uz čitanje to mu je glavni "input", daleko već negoli su to filmovi, a pogotovo animirani koje, kako je nedavno izjavio u jednom intervjuu, malo gleda.
Nakon srednje škole u Šibeniku, odlazi u Zagreb. Ali, ne na studij. Iako je relativno brzo počeo raditi na animiranim filmovima, nedostatak formalnog obrazovanja u početku mu je poprilično smetao.
- Završio sam gimnaziju u Šibeniku, a 1994. godine otišao sam u Zagreb. Prvi posao vezan uz animirani film bio je na Šegrtu Hlapiću gdje sam radio kao fazer. Nakon toga sam s prijateljima počeo raditi u studiju Kaos, produkcijskoj kući koja danas stoji iza filma Slučajna raskoš. Počeci su bili prilično teški, neizvjesni. Nisam studirao, već sam radio. Jednom dijelom sam zbog toga dugo imao osjećaj inferiornosti i manjak samopouzdanja.
Barić danas sebe opisuje kao režisera, animatora i scenarista čija djela često istražuju tradicionalne filmske žanrove poput znanstvene fantastike i horora. Reći će i to da, koristeći pronađene predmete kao svoj izvorni materijal, koristi tehnike kolaža i rotoskopije kako bi proizveo "sofisticirane psihodelične narative koji često zamagljuju linije između naše vanjske i unutarnje stvarnosti". Možda i zbog toga svoj umjetnički rukopis jednostavno opisuje kao " Silence Fiction - tihu fantastiku".
- To je nešto što ima veze sa znanstvenom fantastikom, ali više dolazi iz mojeg unutarnjeg, nego iz onog vanjskog svemira. Sve me inspirira, ali samo određene stvari me istinski nadahnjuju bez obzira radi li se o knjizi, filmu ili glazbi. Postoje ljudi, autori i dijela zbog kojih se svijet čini podnošljivim.
Dani koji slijede, pak, za Dalibora Barića bit će sve samo ne lako podnošljivi. Barem kada je riječ o uzbuđenju i neizvjesnosti koji će ih pratiti do skorašnjih vijesti iz Amerike i sudbini njegove Slučajne raskoši prozirnog vodenog rebusa. A prije toga, pitanje koje je "mučilo" sve koji su proteklih dana s njim razgovarali i pisali o filmu: otkud taj zagonetni i podugački naziv i ima li kakvo značenje?
- Radije bih da značenje naslova ostane enigma. To je poput mađioničarskog trika. Ljepota je u tajni. Mogu reći da sam automatski smislio naslov, a kasnije otkrio što znači. Kao ona snježna kugla u filmu Građanin Kane...
Šibenske uspomene
Dalibor Barić u svoj Pirovac, u kojem je proveo djetinjstvo i mladost, često navraća i tada obvezno dođe i u Šibenik.
- Dolazim u Pirovac kad mogu, a svako ljeto sam s obitelji tamo. Sva mjesta u kojim živim ili sam živio na neki način ekstenzija su moje svijesti. Moje emocionalno sjećanje u prostoru i vremenu. I nedavno smo bili u Pirovcu pa smo često svraćali u Šibenik. Jako volim Šibenik jednako kao i Pirovac i Zagreb. Za Šibenik me veže dosta uspomena iz srednje škole, prvih izlazaka, prijatelja, prvih ljubavi. Bivša robna kuća gdje smo stalno dolazili gledati nove ploče. Park na Poljani, mjesto okupljanja pankera, metalaca i raznorazne ekipe, sveta Ana i klubovi poput legendarne "Mjesne". Možda su neki moji filmovi bili prikazivani i na šibenskom festivalu Supertoon, ali se sad jednostavno ne sjećam kad je to bilo. Jako malo idem na festivale, ja sam kućna životinja.