Kad smo u siječnju ove godine razgovarali s kazališnom glumicom, suprugom, majkom, bakom i prabakom Jasminkom Antić, Šibenčankom koja već desetljećima s obitelji sretno živi u susjednim Vodicama, povod je bio predstaviti je čitateljima i široj javnosti kao jednu od osam kandidatkinja za titulu „Šibenske grandece 2021“. Puno smo u tom razgovoru doznali i napisali o njoj, a ono što je meni tada, i vjerojatno zauvijek, ostalo u sjećanju su njezine riječi:
- Često puta kažem da su meni kad sam se rodila u kolinku s jedne strane stavili motiku, škip, žlicu za maltu mišat, špatule, gletmasu i pinele, a s druge strane su mi metnuli konac, igle, kukice i puno, puno olovaka za pisanje. Tako da ja cili život skačem između muških i ženskih poslova. Između zemlje i kužine, kukičanja i pletenja, čitanja knjiga i pisanja…U konačnici je u mojem životu prevagnula umjetnička strana kolinke – rekla je tada Jasminka.
Kazališne daske su dugo vremena zbog korone mirovale i tada nam je ta žena od akcije, koja nikad ne miruje, otkrila da se uhvatila pisanja romana. Upravo njezin roman prvijenac „Ljubav u bojama akvarela“ koji je nedavno ugledao „svijetlo dana“, bio je povod za još jedan divan susret s tom po mnogo čemu posebnom ženom. Dočekala nas je svojem domu u Vodicama, s osmijehom na licu i otvorena srca. Bila je još puna dojmova s promocije romana koja je održana – kako reče – u njezinu drugom domu, Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku, osam dana prije otvaranja 61. Međunarodnog dječjeg festivala.
- Davno sam počela pisati ovaj roman, ali nisam imala vrimena i tih par stranica ostavila sam među mojim bilježnicama i notesima. Kad se ovo čudo s koronom počelo događati i kad smo bili zatvoreni, prčkala sam po mojim stvarima i našla taj tekst. Učinio mi se strašno lipim. Vratila sam se u vrime kad sam ga počela pisati i odmah sam uronila u priču. Nosilo me i brzo sam ga napisala. Znate kako je moja najstarija unuka Tonka rekla kad je sve bilo gotovo?
-Vidi ti naše babe! Ona je u kapatoju i pidžami napisala i izdala knjigu i najbolje bi bilo da u kapatoju i pidžami ide i na promociju - rekla nam je Jasminka.
Ljubav, brak i kriminal
Naslov romanu je dala po glavnoj junakinji, slikarici Klari jer je akvarel tehnika kojom se izražava.
- U romanu sam se dotakla nekoliko parova, klimavih brakova, beskrajne i bezgranične Klarine ljubavi za muža i obitelj, a on ju je ostavio bez ljubavi, razumijevanja i bez ičega ljudskog, osim što se financijski skrbio za nju i djecu. Živio je paralelan život, upao je u vrlo nečasne radnje i na koncu je i stradao. Ne zato što je Klara htjela da strada, nego zato što sam ja tila obračunati se s društvom koje tolerira kriminal, korupciju, sve nečasne radnje i gnjusobe kojima svjedočimo. Kao pojedinac, s time se u naravi ne mogu nositi niti protiv toga boriti, pa sam preko njega kaznila sustav i taj čovik na koncu stradava u jednoj brodskoj nesreći. Na kraju ipak pobjeđuje ljubav – rekla je Jasminka i dodala da su svi likovi u romanu izmišljeni.
- Znate ono kad na kraju filma piše „Svaka sličnost sa osobama je slučajna“. Ali, to ne znači da se mnogi neće prepoznati u tim pričama, jer su dosta životne i česte. Brakovi se ruše, ljubavi pucaju, ljudi ostaju iznenađeni i razočarani. Ima svega i svačega, ali moja poruka kroz ovaj roman je da se nikada ne treba zatvoriti za mogućnost nove ljubavi, da nikad ne treba zatvoriti vrata životu i kad je najtamnije i najmračnije, jer uvijek se negdje pojavi zraka sunca koja donese novi početak. Evo, mojoj junakinji Klari je poslije svega što je doživjela s mužem, došao Luka koji je stavio „sve na svoje misto“ i konačno se Klara ostvarila kao žena – reče Jasminka.
I kad je roman bio napisan, Jasminka se našla u problemima kako doći do izdavača. Na kraju su joj pomogli prijatelji iz Zagreba i sve je, kako je primijetila unuka Tonka, rješavala iz kuće, u kapatoju i pidžami.
Zahvalna prijateljima i dragim ljudima
- Da budem kratka. Nije bilo smisla rukopis slati izdavačima jer sam početnik. Tko zna za mene, neš ti! Rukopis sam poslala prijatelju Željku Šturliću, koji mi je nakon dva dana poslao poruku da je tekst kod lektora. Vau - rekla sam! Nakon par dana dobijem poruku da je lektor Krešimir Kvočić oduševljen i moli da ga nazovem. Pisala sam književnim jezikom i, bez lažne skromnosti, čovjek kojeg uopće ne poznajem pohvalio je moju pismenost i rekao da nije, osim tipfelera, imao potrebe za intervencijom u tekstu. E, sad je trebalo složiti financijski okvir i pronaći izdavača! A ja novaca i sponzora nemam. Zahvaljujući mojoj dugogodišnjoj prijateljici, koja želi ostati anonimna, knjiga je išla u tisak, a ona platila trošak. Hvala joj do neba - rekla je Jasminka. Dodajmo da je nakladnik romana Književni klub Narodnog sveučilišta Dubrava iz Zagreba, a tiskan je u 300 primjeraka.
- Da ne zaboravim! Kad su me pitali imam li naslovnicu, stala sam. Ma nemam, ljudi! I mislim se, šta ću sad, čovječe? Aha, sitila sam se! Imam negdi paletu koju mi je ćaća napravia još dok sam bila dite, a na njoj posušene boje. Imam i kistove. I lipo odem ja na plažu i uz samo žalo stavim paletu i razbacam kistove. I slikavala sa svih strana i poslala. Grafičarka Alma Vragović bila je oduševljena. E, i nije to sve. Onda su tražili i moju fotografiju, a ja je nemam! I tad sam prvi put napravila "selfi" i skroz je dobro ispalo. Eto, tako vam je to bilo s mojim prvim romanom. Sretna sam, ponosna i zadovoljna zbog njega. Zadnjih dana mi se po glavi vrti jedna misao, koju ću vam sada reći. Da bi čovik moga čitati, treba najprije naučiti pisati, a da bi moga pisati mora strašno puno čitati i nikad prestati - rekla nam je na kraju Jasminka.
Ugodno književno djelo
Pogovor knjizi Jasmine Antić napisao je Đuro Vidmarović, u kojem među ostalim piše:
- Ovaj roman je napisala žena o gorućim ženskim problemima, sa ženskog ugla promatranja, sa ženskim senzibilitetom, ali i sa ženskim idealiziranjem njenog veličanstva ljubavi. Radnja romana je naoko jednostavna, ali dramatična i pisana s odličnim psihološkim poznavanjem žene koja je zaljubljena, žene majke, žene supruge, žene ljubavnice, žene sretne i nesretne, prečesto zbunjene. Na kraju završava sretno i to mu daje karakter ljubavnog romana, odnosno ljubića u najboljem smislu te riječi". Ne želeći prepričavati radnju, Vidmarović u pogovoru predlaže pročitati roman jer "plijeni iskrenošću govora".
- Pisano je na slikarski i kazališni način. Pojedini dijelovi romana su pravi akvareli života, a pojedini dijelovi mogući dio neke buduće drame - napisao je.
Piše pjesme, bajke, drugi roman…
Jasminka, zapravo, dugi niz godina – kako kaže – „pisucka“. Osim pjesama, a ne zna koliko ih je napisala, ima napisanih dječjih priča, bajki, koje čekaju izdavača. Sada će se više „baciti“ na pisanje, bolje reći nastavak pisanja, drugog romana kojemu kani dati naslov „ Sakrij se“ ili „Skrij se“.
- Vidjet ću koji će biti od ta dva. Radi se o vrlo ozbiljnoj priči o obiteljskom nasilju. Na sreću, osobnog iskustva u tomu nemam, ali toliko je nasilja u obiteljima, nasilja nad ženom i dicom ima svugdi oko nas i pred tim ne smimo zatvarati oči. Mislim da o tomu triba pisati – rekla je.
