Svaki Šibenčanin, dakako i Šibenčanka, imaju svoj vlastiti, privatni Šibenik. Ima ga i Robert Jakovljević koji je svoja sjećanja, maštanja i fikciju izmiješanu s kazivanjem drugih pretočio u pjesme, crtice, katke priče, sve to ukoričio i objavio u knjizi neobična naziva Jesu li vrapci bliži konjima nego ljudi. Izdavač su Gradska knjižnica Juraj Šižgorić i šibenski Ogranak Matice hrvatske, a knjiga je predstavljena u šibenskoj knjižnici kroz razgovor koji je s autorom vodila novinarka Živana Podrug, dok je, ponovo aktivni glumac i redatelj amater, Pave Čala čitao odabrane ulomke kako bi okupljenoj publici, a odazvala se u lijepom broju, dočarao priče iz Jakovljevićeva djetinjstva s početka 60-ih godina prošlog stoljeća.
Robert Jakovljević studirao je strojarstvo, no šibenskoj i hrvatskoj javnosti postao je poznat kada je kao dizajner još 90-ih godina prošlog stoljeća sudjelovao u hvaljenom brendiranju grada Umaga, da bi mu prije desetak godina sličan projekt dodijelio i Grad Šibenik, ali je rezultat, poput onog umaškog, ovaj put izostao.
Jakovljević danas živi u Žaboriću, a posljednjih godina, kako sam kaže, posve se okrenuo pisanju. S pričom Glad pobjedio je i na ovogodišnjem natječaju metaFORA koji organizira zagrebačka Knjižara Vladimira Nazora. Ta priča našla si i u njegovoj upravo predstavljenoj knjizi. Neobičan naziv svog književnog prvijenca, objasnit će Jakovljević, zasnovan je na priči koju također donosi u knjizi, a s obzirom na promijene koje velikom brzinom pogađaju planet na kojem živimo, on je, tvrdi, i vrlo aktualan.
-To je danas vrlo aktualno pitanje: jesmo li mi bliži životinjama nego što su one jedne drugima. Ako si uspijemo postaviti to pitanje ući ćemo u samu bit ekologije. Živana Podrug sjajno je primjetila kako kad se dogodila ta smrt konja, nijedan čovjek mu ne prilazi da samo stavi ruku na njegovu glavu, nego samo jedan vrabac skakuće oko njega. Ta priča podsjeća nas da smo mi prirodni u svojoj biti, ali to suvremena kultura potiskuju. A ta suvremene kultura danas je ekocid, urbanocid itd... - kazao je Jakovljević.
Svoju knjigu smatra potragom za identitetom.
-Kao dizajner radio sam na brendu. Brend je identitetet zajedice. Na tome sam proveo desetak godina roneći duboko, da bih shvatio da je to imaginarno i da jedini pravac u kojem mogu tražiti identitet sam ja sam. To je promjena od "mi" prema "ja", kada govorimo o potrazi za idenitetom.
Knjiga je, ako se gleda žanrovski, najbliža Smojinom "Malom mistu", objašnjava dalje Jakovljević, a donekle ima i vezu s toplinom Tisje Kljaković Braić.
-Ivo Jakovljević mi je rekao da je ova knjiga Felini i njegov Amarkord. Usporedba sa Smojom je zbog kronologije, dokumentarizma i davanja značenja događajima, ljudima, stvarima... Ne uspoređujem se ja sa Smojom, nego sam samo htio objasniti kako bi se knjiga žanrovski mogla odrediti – kazao je Jakovljević, dodajući kako knjiga ima više slojeva. Potraga za identitetom je, kaže, onaj najdublji, ali tu je i odrastanje i sve što ide uz to u životunekog djeteta koje tako traži svoje mjesto u obitelji, školi, društvu...
I koliko god Jakovljevićeve priče bile fikcija, ali zasnovana na stvarnim događanjima, one imaju jasno utvrđenu vremensku liniju, pa je te 1960. godine u Šibeniku počela gradnja Doma JNA na mjestu Narodne kavane, istodobno dok je Fellini snimao La dolce vita s Anitom Ekberg i Marcellom Mastroiannijem, a u Africi, u Kongu, Nigeriji, Senegalu... počela je dekolonijalizacija. Ili, primjerice, godinu dana kasnije u Šibeniku su izbile demonstracije povodom ubojstva prvog premijera Demokratske republike Kongo Patricea Lumumbe, a u Berlinu počela gradnja velikog zida.
I dok knjiga Jesu li vrapci bliži konjima nego ljudi tek treba naći svoje čitatelje, Jakovljevićje ima još nekoliko rukopisa spremnih za tisak. Problem je, kaže, naći izdavača kako bi se knjige, jednom kada ugledaju svjetlo dana, mogle naći u knjižarama i tako doći do čitatelja.
-Da, pisanje me skroz preuzelo. Ova knjiga dio je trilogije koja je zapravo već napisana. Imam u rukopisu spreman i roman i pjesme... Pisao sam za svoj gušt, ali u jednom momentu shvatio sam da ne mogu napredovati, ako ne uđem u interakciju s drugim ljudima, jer oni su, što bi se reklo, kao Muze. Najbolje stvari javljaju se u zajednici, ona vas vuče i tjera dalje – rekao nam je nakon promocije Jakovljević.
