- Nema čega nema u ovoj knjizi Male slike zavičaja. To je sjajna knjiga s puno srca. Nijedan od tekstova nije napisan samo zato da bi se pisalo, nego zato što se voljelo o tome pisati. Knjiga je napisana na standardnom književnom jeziku, ali onoga trena kada netko progovori, on progovori šibenski. Dakle, knjiga ima taj tač bez kojega ne bi bila toliko šarmantna koliko jest. S njom se smijete i plačete. Nekoga će dirnuti nešto malo više, a autoricu, čini mi se, najviše dira ono što je vezano uz more.
Tako je o Malim slikama zavičaja, izboru novinskih tekstova Jordanke Grubač, novinarke s gotovo 45 godišnjim stažem koji je počeo najprije u Radio Šibeniku, nastavio se u Šibenskom listu, da bi najveći dio svoje profesionalne karijere provela u Slobodnoj Dalmaciji, govori urednica knjige novinarka i književnica Grozdana Cvitan. Nije joj kaže, posao bio nimalo lagan, jer je u moru intervjua, reportaža i priča trebalo izabrati tek dio, a materijala je bilo barem za još tri knjige.
- Recimo, dva su teksta o Maglici sa Zlarina, ne znaš koji je luđi od kojeg, dva teksta o prognaniku Filipu Mudriniću iz Bogatića, dva intervjua sa Špirom Guberinom... Jordanka ljude prati kako odrastaju, stare, pa i kako umiru. Jedan od najtužnijih tekstova koji se nalaze u ovoj knjizi je kako profesor Ivo Brešan zadnji put napušta Šibenik. To je napisano s toliko srca i s toliko znanja da on više nikada neće doći u ovaj grad – ističe Cvitan, napominjući kako među temama i tekstovima koji nisu uvršteni u knjigu ima puno i onih iz kulture koju je Grubač godinama pratila.
- Bit ću silno razočarana ako ovo bude njezina zadnja knjiga – ustvrdila je Cvitan.
A koliko je knjiga pobudila zanimanja svjedoče i brojni Šibenčani koji su došli na promociju. Vilijam Lakić, ravnatelj Gradske knjižnice Juraj Šižgorić koja je knjigu izdala i za promociju odabrala upravo svoj dan, Dan knjižnice, 17. veljače, to je očigledno i očekivao, pa je umjesto multimedijalne dvorane odlučio da bude predstavljena u puno većem prostoru, na prvom katu knjižnice. Bila je to i prigoda da se Lakić prisjeti svog prethodnika, Milivoja Zenića, čijom je velikom zaslugom knjižnica i useljena u Vitićevu zgradu na Poljani i koji je pokrenuo izdavačku djelatnost knjižnice.
Bez njega, napomenula je i Grubač, ne bi bilo ni njezine knjige. Zenić je naime, uz prevoditelja i pjesnika, jednog od najistaknutijih latinoamerikanista u bivšoj Jugoslaviji Jordana Jelića, godinama nagovarao Grubač da objavi knjigu svojih odabranih tekstova.
- Meni je uvijek bila fantazija da se nešto nađe između korica, da se objavi knjiga. Nekako, to mi jednostavno nije bilo imanentno. A onda je došlo tih 40 godina rada i pomislila sam možda ipak. Stalno mi je u glavi kucalo to što su mi govorili Jordan Jelić i Milivoj Zenić. A onda spremaš kuću, čistiš police, vidiš fascikle i tekstove o kojima više pojma nemaš. Ali, onda vidiš koje lipe priče, lipi ljudi...
Cili taj naš novinarski posao je dokumentaran i jednako divan i fantastičan kao i književna fikcija i priča. Tako sam se odlučila idem ja to. Ali bilo je to tako šepavo, jer je trebalo naći novac, pa onda krene odugovlačenje, vrijeme je brzo prolazilo, a ja sam živjela sve teže zbog velike bolesti koju imam u kući, ali to je moj problem, moja odluka i ljubav. Pa onda jedan je izbor napravila Grozdana, drugi ja... - opisuje Grubač tek dio nastajanja svoje prve knjige koja joj je, ne krije ni to, neko vrijeme bila uteg oko vrata, jer je, kaže, nije dobro pripremila.
Sada kada je ugledala svjetlo dana i kada je promociju popratilo toliko njezinih sugrađana, Grubač je ipak odahnula. Ljudi su, reći će, uvijek bili moja inspiracija, a ni knjiga nije "ispala loše"!
- U svemu što čovjek radi mora imati iskren pristup. Onda mora nekako ispasti – zaključila je Grubač.